Najmanje jedanaest starijih osoba poginulo je u požaru koji je izbio u Domu umirovljenika u Tuzli. Neki su bili dementni, drugi teško bolesni od karcinoma – svi prepušteni sustavu koji im je obećao brigu, a isporučio nemar i ravnodušnost.
Javnost s pravom traži odgovore, a jedno od ključnih pitanja je: tko je odlučio da osobe s demencijom i teškim bolestima budu smještene na najvišim katovima zgrade, petom, šestom i sedmom? Na temelju koje logike? Valjda bi oni trebali biti najbliže izlazu? I tko će danas stati pred roditelje i djecu žrtava i reći im da je sve bilo po propisu?
Ovo nije tragedija koja se dogodila iznenada. Godinama su korisnici, njihove obitelji i pojedini vijećnici upozoravali na loše uvjete, vlagu, neurednost, ponižavajući tretman i hranu koju se teško može nazvati dostojnom čovjeka. Na sve te vapaje, nadležni su reagirali kao i uvijek – šutnjom i bahatošću.
Uprava Doma, na čelu s ravnateljem Mirsadom Bakalovićem iz SDP-a, nije reagirala na apele, ali jest u siječnju odlučila povećati cijene smještaja za 30 posto. Dakle, ne da se popravi stanje, nego da se dodatno naplati bijeda. A kada je vijećnica Dragana Gagro Berberović iz Naše stranke javno progovorila o užasnim uvjetima, umjesto da se stanje popravi, uprava je odlučila – pokrenuti postupak protiv nje.
Ovo je suština našeg sustava: kad netko progovori o problemu, ne rješava se problem nego onaj koji ga izgovori.
Snimke nehumanog postupanja osoblja prema korisnicima već su kružile društvenim mrežama, ali to nikome nije bio alarm. U zemlji u kojoj se starost doživljava kao smetnja, a institucije su samo fasade za političko uhljebljivanje, ovakvi epilozi nisu izuzetak nego očekivana posljedica.
Scena.ba