Nisu sve medonosne pčele iste kada je riječ o ubadanju – ove insekte odlikuju različite sklonosti u ponašanju prilikom obrane. To su ustanovili znanstvenici na Sveučilištu u Konstanzu koji izučavaju fenomene kolektivnog ponašanja. Rezultati njihove aktualne studije upućuju na to da osobnost pojedine pčele igra veliku ulogu u tome.
Kod uboda se oslobađa alarmni mirisni signal
U prosjeku oko 50.000 jedinki živi zajedno u jednoj košnici. Tijekom svog života, pčele se raspoređuju na različite zadatke – npr. za prikupljanje hrane, donošenje vode, rashlađivanje ventiliranjem krilima, ali i kao pčele čuvarice koje štite košnicu od neprijatelja, piše DW.
Ako se netko približi košnici i bude uboden od strane pčele čuvarice, ta pčela oslobađa alarmni feromon. Taj mirisni signal upozorava druge čuvarice na opasnost. To privlači i druge pčele, koje također počinju ubadati. Time se ispušta još više alarmnog mirisa.
Identitet
Moglo bi se pomisliti da se taj začarani krug stalno ponavlja sve dok na kraju sve pčele ne budu alarmirane i spremne za ubod.
“Ali to nije tako – one imaju neku vrstu unutarnje kočnice. Kada dovoljan broj pčela ubode, ostale prestaju s ubadanjem. To ima smisla s gledišta pčela, jer svaka pčela koja ubode – umire. To znači: previše pčela koje ubadaju koštalo bi košnicu previše jedinki”, objašnjava Giovanni Galizia, profesor neurobiologije na Sveučilištu u Konstanzu i koautor najnovije studije o pčelama. To pokazuje da se roj pčela može društveno regulirati.
Ali upravo ponašanje pčela pri ubadanju u slučaju prijetnje košnici pokazuje da svaka pčela ima vlastiti identitet. „Neke su sklonije ubadanju od drugih. To znači da svaka životinja ima individualnost u načinu na koji reagira kada je košnica napadnuta.“
Pčele zadržavaju svoju individualnost – čak i u roju
Za potrebe istraživanja, neurobiologinja Morgane Nouvian i doktorandica Kavitha Kannan ciljano su hvatale pčele čuvarice iz sveučilišnih košnica u Konstanzu. Kroz različite eksperimente, voditeljica istraživačke skupine Nouvian uspjela je pokazati “da su neke pčele agresivnije, a druge mirnije. Dakle, imaju individualne karaktere koji očigledno utječu na njihovo obrambeno ponašanje. Osobnost pojedine pčele igra veliku ulogu u njezinom ponašanju prilikom uboda.”
“Ali to nije tako – one imaju neku vrstu unutarnje kočnice. Kada dovoljan broj pčela ubode, ostale prestaju s ubadanjem. To ima smisla s gledišta pčela, jer svaka pčela koja ubode – umire. To znači: previše pčela koje ubadaju koštalo bi košnicu previše jedinki”, objašnjava Giovanni Galizia, profesor neurobiologije na Sveučilištu u Konstanzu i koautor najnovije studije o pčelama. To pokazuje da se roj pčela može društveno regulirati.
Ali upravo ponašanje pčela pri ubadanju u slučaju prijetnje košnici pokazuje da svaka pčela ima vlastiti identitet. „Neke su sklonije ubadanju od drugih. To znači da svaka životinja ima individualnost u načinu na koji reagira kada je košnica napadnuta.“
Pčele zadržavaju svoju individualnost – čak i u roju
Za potrebe istraživanja, neurobiologinja Morgane Nouvian i doktorandica Kavitha Kannan ciljano su hvatale pčele čuvarice iz sveučilišnih košnica u Konstanzu. Kroz različite eksperimente, voditeljica istraživačke skupine Nouvian uspjela je pokazati “da su neke pčele agresivnije, a druge mirnije. Dakle, imaju individualne karaktere koji očigledno utječu na njihovo obrambeno ponašanje. Osobnost pojedine pčele igra veliku ulogu u njezinom ponašanju prilikom uboda.”
Neurobiolozi su zapravo očekivali da će pčele pokazivati neku vrstu prosječnog ponašanja. Umjesto toga, otkrili su pčele koje gotovo uvijek ubadaju i druge koje gotovo nikada, ili nikada, ne ubadaju. Zaključak istraživača: prosjek ubadanja koji populacija pčela postiže ovisi isključivo o sastavu tih individualno različitih pčela.
Osobnost, dakle, ima veći utjecaj nego težnja za prilagodbom unutar roja. To potvrđuje i jedan drugi eksperiment u kojem je jedna agresivna pčela smještena u skupinu miroljubivih rođakinja kako bi se vidjelo hoće li promijeniti ponašanje pri ubodu. No čak ni skupina miroljubivih pčela nije utjecala na njezino ponašanje – pčele su zadržale svoje individualne sklonosti pri ubodu, bez obzira u kakvom se društvu nalazile.
Zaključci za regulaciju autonomne vožnje
Ali kako roj od 50.000 pčela uspijeva funkcionirati unatoč individualnim razlikama svojih članica – primjerice kada se radi o obrani? Upravo to pitanje čini pčele zanimljivim objektom istraživanja – i čini rezultate zanimljivima i za druge znanstvene discipline.
Neurobiolog Giovanni Galizia vidi, primjerice, moguću primjenu u vezi s pitanjem kako želimo organizirati rad u našem društvu – ili konkretnije: kako regulirati promet u kontekstu autonomne vožnje? Koliko jedno vozilo mora znati o svim ostalim vozilima u svojoj blizini i koliko individualnosti smijemo dopustiti svakom vozilu? Ono čemu nas pčele nauče, tu bi nam moglo biti korisno.