Utakmica s Marokom puno je više od nogometa: u Francuskoj će se pratiti u napetoj atmosferi, desnica je već potpirila vatru, 10.000 policajaca raspoređeno je po državi…

Večerašnje sučeljavanje Francuske i Maroka bit će nešto mnogo više od nogometa. Što zbog njihovih prošlih kolonijalnih veza, tako i zbog suvremenih imigracijskih valova, dvije su nacije isprepletene stoljetnom zajedničkom poviješću i kulturom. Postoji stanovita nada da će ove veze, utjelovljene u golemoj zajednici dvojnih državljana, dati utakmici bratski ton. Ali, također vlada opravdani strah da bi se zategnuti odnos Francuske s velikim djelom njezinih sjevernoafričkih građana mogao prenijeti na nadmetanje u Kataru. Posebno je velika zabrinutost da će igru – bez obzira na rezultat – zasjeniti politika, s obzirom na to da francuska desnica već duže raspiruje strahove da muslimanski imigranti ugrožavaju francuski način života. “Bit će čupavo”, izjavio je za New York Times Yvan Gastaut, francuski povjesničar imigracije i nogometa. “Desetljeća povijesti sudarit će se s utakmicom od 90 minuta”, uvjeren je on. Francuska kolonijalna dominacija nad Marokom trajala je gotovo pola stoljeća, od 1912. do 1956. Ali, nije bila ni približno tako brutalna kao u susjednom Alžiru, gdje su desetljeća ponižavajuće kolonijalne vladavine i potom krvavog rata za neovisnost potaknula dugotrajno neprijateljstvo prema Francuskoj. Kao protektorat, Maroko je uživao veću autonomiju i njegova je neovisnost ispregovarana prilično mirno. Od tada su odnosi dviju zemalja bili uglavnom srdačni. Mnogi su Marokanci 1960-ih i 1970-ih emigrirali kako bi radili u francuskim tvornicama, formirajući veliku dijasporu koja danas broji milijun i pol ljudi, od kojih polovica ima dvojno državljanstvo, navodi se u izvješću francuskog parlamenta iz 2015. godine. Isprepletenost dviju zemalja je takva da tri člana marokanske nogometne reprezentacije na ovom Svjetskom prvenstvu – izbornik Walid Regragui i dva igrača – imaju dvojna državljanstva. Te su spone naročito uočljive od povijesnog plasmana Maroka u polufinale. Tako je na društvenim mrežama “planuo” video koji prikazuje Francuza koji maše i ljubi zastavu Maroka u čast marokanskih rudara koji su radili u sjevernoj Francuskoj. Jednako tako, remiks francuske nacionalne himne sa sjevernoafričkim ritmovima bubnjeva proširio se TikTokom i WhatsAppom. Mnogi francuski Marokanci rekli su da im je njihov dvostruki nacionalni identitet učinio vrlo izazovnim odabir reprezentacije za koju će navijati. Oussama Adref, omladinski nogometni trener iz Pariza, rekao je za New York Times da su svi na neki način bili “raspolućeni”. Dodao da su neki od njegovih poznanika tu odluku usporedili s “biranjem između oca i majke”. Ali, večerašnja utakmica mogla bi izazvati više od “obiteljskih” takvih  dilema. Osobito će biti teško zanemariti kolonijalnu pozadinu odnosa. Kad bi Maroko nekim čudom pobijedio Francusku, bio bi to treća bivša europska kolonijalna sila koja je napala Maroko, a koja bi posrnula na nogometnom terenu u Kataru, nakon Španjolske i Portugala. “Simbolički gledano, to bi obnovilo prestiž zemlje i naroda koji su bili potlačeni od strane kolonijalnih sila”, rekao je Daif, ističući da su se afrički kontinent i arapski svijet identificirali s uspjesima “lavova s Atlasa”, kako se “titulira” marokanska nogometna reprezentacija. U Francuskoj je još u živom sjećanje na nogometnu utakmicu protiv Alžira 2001., kada su alžirski navijači izviždali francusku himnu i upali na teren, pokazujući tako da su postkolonijalne rane ostale nezacijeljene. Zbog kompliciranog odnosa države sa sjevernoafričkim imigrantima iz bivših kolonija – često marginaliziranih u Francuskoj, gdje su izloženi rasizmu i policijskom nasilju – možda je akumulirana stanovita gorčina koja će donijeti veću podršku Maroku, rekao je Gastaut, koji predaje na Sveučilištu u Nici. “To je način da se odgovori na njihov status u francuskom društvu”, rekao je o francuskim građanima sjevernoafričkog podrijetla. Utakmica će se stoga u Francuskoj, gdje su imigracija i nacionalni identitet vrlo zapaljiva tema, pratiti u napetoj atmosferi. Anas Daif, 27-godišnji novinar i producent podcasta, nije se na ovom prvenstvu mogao odlučiti za koju će momčad navijati – svoju zemlju podrijetla ili zemlju rođenja. Ovaj francuski Marokanac, koji je rođen u okolici Pariza, razmišljao je pritom o ponosu koji je već dosadašnji povijesni uspjeh  Maroka donio Africi i arapskom svijetu. Zamišljao je koliku bi simboličku težinu imala pobjeda bivše kolonije nad bivšim kolonizatorom. “Shvatio sam da mi je srce ipak uz Maroko”, rekao je Daif. “Ta je moja potpora ukorijenjena u toj snažnoj simbolici.” Francuska politička desnica već je potpirila vatru, osudivši takvu podršku Maroku kao oblik nelojalnosti Francuskoj, dokazujući time da imigracijska politika te zemlje nije uspjela. U ponedjeljak je Jordan Bardella, predsjednik krajnje desne Nacionalne fronte, kritizirao drugu generaciju imigranata “koji se ponašaju kao državljani strane države, stalno izražavajući želju za osvetom povezanu s našom kolonijalnom poviješću”. Slike navijača Maroka koji su se u velikom broju bili okupili na Champs-Élysées kako bi proslavili uspjeh svoje momčadi također su iskoristili neki desničarski političari kao dokaz “velike zamjene” – rasističke teorije zavjere po kojoj se bijelo kršćansko stanovništvo namjerno zamjenjuje tamnoputim imigrantima, a koja se bila raširila tijekom ovogodišnjih predsjedničkih izbora u Francuskoj. Na jučerašnjoj novinarskoj konferenciji u Dohi francuski izbornik Didier Deschamps klonio se politike, ali je priznao da je svjestan simbolike koja opterećuje predstojeću utakmicu. “Znamo povijest”, rekao je novinarima. “Ima tu puno strasti, ali kao sportaš volim ostati na svom terenu.” Prošlog tjedna, oduševljenje navijača Maroka u srcu Pariza – gdje su skandirali, mahali zastavama, trubili i udarali u bubnjeve – bilo je osujećeno sukobima s policijom, koja je ispalila suzavac kako bi rastjerala gomilu. Ministar unutarnjih poslova Gérald Darmanin rekao je novinarima u utorak da će danas 10.000 policajaca biti raspoređeno po cijeloj zemlji, od čega polovica u regiji Pariza. Ali, izgledni sukobi s policijom – čije se “pokrivanje” ovogodišnjeg finala Lige prvaka pokazalo kaotičnim – mogu samo pogoršati situaciju. Novinar Daif rekao je za New York Times da osuđuje ove rasprave o identitetu i ono što smatra “političkom otmicom” nogometa. Po njemu, sučeljavanje Francuske i Maroka u Kataru trebalo bi, umjesto toga, biti prilika za slavljenje multikulturalnosti zemlje. A što se tiče francuskih Marokanaca, dodao je, za njih će ishod biti isti – u svakom slučaju će doći do finala.