“Roboti će nam uzeti poslove!” Izjava je to koja se u medijima i javnosti već niz godina propagira kao jedini način kako znamo pričati o budućnosti rada. Daniel Susskind, ekonomist i suradnik na Oxfordu smatra da je takav stav pogrešan, a njegova knjiga “Svijet bez posla” svojevrsni je istraživački rad koji to argumentira.
Ako niste još čuli za Susskinda, vjerojatno tek budete – u Hrvatskoj na Future Tense konferenciji ovog lipnja, a ubuduće vjerojatno i kroz mnoge druge svjetske izvore. Jer, ovaj doktorirani ekonomist, koji je bio uključen i u rad britanske vlade u nekoliko navrata, prikupio je u svojoj knjizi niz informacija koje donose uvid u to što bi se moglo dogoditi kada tehnologija preuzme mnoge poslove koje danas radimo.
Od povijesti rada, automatizacije, suzbijanja nejednakosti, izazova edukacije, do univerzalnog osnovnog dohotka (UBI) i uloge tzv. “velike države” i Big Techa u tome svemu, njegova knjiga objedinjuje ključne stavke budućnosti rada kojima se naše društvo dosad tek ovlaš posvetilo.
Sve donedavno. A World Without Work knjiga objavljena je 2020. tik pred pandemiju koja je u razdoblju općeg zastoja svjetskog gospodarstva neke od tih tema dovela u središte razgovora građana, stručnjaka, zakonodavaca…
Kako će izgledati budućnost rada i mi u njoj?
Prije nego što zaronimo u intervju sa Susskindom, kako bi dobili ideju izazova i prilika kojih se on dotiče, ukratko ću vam navesti najvažnije stavke iz njegove knjige.
Nove tehnologije uvijek su provocirale paniku da će radnike zamijeniti roboti, u prošlosti se pokazalo da su takvi strahovi neopravdani, a mnogi ekonomisti vjeruju da se to nije promijenilo ni danas. Međutim, Susskind vjeruje da dolazak umjetne inteligencije hoće biti prekretnica baš zbog mogućnosti da mijenja ne samo dio – već sve poslove.
Iako je termin “tehnološke nezaposlenosti” poznat još od 1930., kada ga je prvi put obradio poznati ekonomist John Maynard Keynes bio je već dosta daleko od onoga što obuhvaća danas – nakon skoro stoljeća tehnološkog napretka. Daniel Susskind 2020. godine zato se odlučio pozabaviti pitanjem ne samo dijagnostički, već dati i neke prognoze i prijedloge.Foto: Bundesarchiv, Wikimedia
U knjizi Susskind prolazi kroz dva ključna termina – frikcijske i strukturne tehnološke nezaposlenosti. Kad govori o frikcijskoj nezaposlenosti objašnjava ju kao situaciju u kojoj će poslovi koji se potražuju biti sve više nedostižni za ljude koji ih žele raditi, uglavnom zbog tri neusklađenosti: traženih vještina, mjesta rada i identiteta radnika.
S druge strane, strukturna tehnološka nezaposlenost tiče se načina kako će se raspodjeljivati zadaci nakon što dio njih od ljudi preuzmu mašine. Susskind pretpostavlja da će mašine jedno vrijeme zbilja nadopunjavati naš ljudski rad, primjerice kao što nam danas kao satelitski navigacijski sustavi pomažu u vožnji, no s vremenom Susskind vidi da će mašine preuzeti i one radnje u kojima će postati bolji od nas – odnosno, preuzet će i samu vožnju.
To otvara mnoge izazove, a za Susskinda između ostalih to su: 1) izazovi nejednakosti – s obzirom na to da je trenutno tržište rada glavni način na koji dijelimo naše materijalno bogatstvo i prosperitet – hoće li ono i dalje osiguravati za ljude dovoljno posla i hrane?; 2) izazovi moći, posebice velikih tehnoloških tvrtki postavlja ogromna pitanja vezana uz slobodu i privatnost; te 3) izazovi značenja – kako ljudima pružiti smisao i svrhu ako se preselimo u svijet s manje posla?
Susskind ne vidi inherentno u tim izazovima probleme ako proaktivno djelujemo kako bi se pripremili na taj pomak. U knjizi navodi konkretne razloge zašto smatra da ovakav tehnološki napredak može dovesti do neviđenog blagostanja rješavajući jedan od najvećih problema čovječanstva: da svatko ima dovoljno za dostojan život.
Pandemija je bila pilot studija za ono što slijedi
Mislite li da je, iako je pandemije još prisutna, prerano da ljudi shvate pojam tehnološke nezaposlenosti i kako će ona utjecati na njih? Pitam to s gledišta prema kojemu se čini da ljudi neće primijetiti što se događa sve dok im se zapravo ne dogodi… Kao na primjer, globalno zatopljenje.
To je stvarno zanimljivo pitanje i mislim da je usporedba globalnog zatopljenja itekako prikladna. Da smo djelovali na globalno zatopljenje, recimo prije četrdeset godina, ne bismo bili u ovoj zbrci u kojoj smo danas. Mislim da biste mogli napraviti analogno zapažanje o automatizaciji. Ako možemo djelovati sada i intervenirati na odgovarajući način, nećemo se naći u sličnoj zbrci za sljedećih četrdeset godina.
S druge strane, promjene u primjeni tehnologija koje su se prije samo 3-4 godine činile prilično radikalnima, sada su uobičajena stvar. COVID-19 je zasigurno bio “pilot studija” koja nam je pokazala uvid u ono što nas čeka u budućnosti. Ima li naznaka da ćemo iz toga naučiti i biti proaktivni ili je očito da ćemo se prepustiti, nadajući se da promjena neće doći u obliku velikog vala?
Zapažanje da je COVID bio neka vrsta pilot sheme ili velikog eksperimenta u korištenju tehnologije na radnom mjestu potpuno je točna. Još uvijek mislim da je prerano reći koje tehnologije jesu, a koje nisu dobro funkcionirale. Svi imamo neke intuicije i anegdote o tome kako smo drugačije radili tijekom posljednjih nekoliko godina. Ali budući da je ovo pilot shema, mislim da svi moramo pokušati prikupiti što više dokaza i podataka o iskustvu u posljednjih nekoliko godina – razgovarati jedni s drugima, razgovarati s našim poslodavcima, razgovarati s našim zaposlenicima, razgovarati s kupcima i klijentima kako bismo saznali što je s tehnološkog stajališta dobro funkcioniralo, a što nije.
Vjerujem da ste upoznati s posljedicama opće inteligencije (GI) koja bi se razvijala bez adekvatnog nadzora, stoga moram pitati – što ako, prije nego što to i shvatimo, ne dobijemo ni priliku da se prilagodimo?
Jedan od razloga zašto sam napisao “A World Without Work” i “The Future of Professions” je upravo želja da istaknem kako se imamo priliku prilagoditi. Svjesni smo izazova i imamo načina kako na njih učinkovito odgovoriti.
Mislite li da suverene države kakve poznajemo danas imaju što je potrebno za formiranje “velike države” koja neće biti autoritarna, već usmjerena na napredak civilizacije? Jesu li dorasli zadatku? Na koji način mislite da jesu/nisu?
To je zanimljivo pitanje. Tvrdim da, ako se ne možemo osloniti na tržište rada da svima osigura prihod kao što smo to činili u prošlosti, onda bismo se umjesto toga mogli osloniti na državu da preuzme veću ulogu u dijeljenju prihoda u društvu. Jesu li dorasli zadatku? Nadam se da jesu. Mislim da smo tijekom pandemije vidjeli drugačiji tip velike države. Mnoge su bile uspješne, a mnoge neuspješne. Stoga, trebali bismo pokušati naučiti lekcije o tome što je dobro funkcioniralo, a što nije.
Što mislite o diskursu “Robot vam želi uzeti posao” koji je uvelike zastupljen u medijima, a time i javnosti kada se priča o tome što nas čeka u budućnosti? Je li dobro da barem razgovaramo o tome, ili mislite da je štetno u svakom slučaju?
Mislim da je štetno i razlog zašto je štetan, o čemu mnogo pažnje posvećujem u svom radu, je taj da ostavlja dojam da jedini način na koji tehnologija može utjecati na posao koji radimo je uništavanje ili stvaranje čitavih novih radnih mjesta u trenu. No, tehnologija ne utječe tako na naš rad. Ona djeluje na daleko suptilniji način, zamjenjujući ljude za određene zadatke u određenim aktivnostima koje bismo mogli obavljati u svom poslu, ali i čini druge zadatke i aktivnosti važnijima i vrjednijima za ljude. Dakle, mislim da to ostavlja dojam kao da se nadzire neka vrsta tehnološkog velikog praska nakon kojeg će ljudi saznati da su izgubili posao – a smatram da je to krivo.
Što biste savjetovali relevantnim ljudima, donositeljima politika i medijima koji žele imati bolju ulogu u oblikovanju informiranog mišljenja o toj temi?
Time sam se bavio i u knjigama “The Future of Professions” i “A World Without Work” jer ima toliko javnih komentara, rasprava, debata i analiza, a često su kontradiktorne, zbunjujuće i teško ih je pratiti. Ono što sam pokušao učiniti u tim knjigama je, za donositelje politika, medije i ljude koji su zainteresirani za ove ideje, sastaviti materijal za koji se nadam da će pojasni prirodu izazova s kojim se suočavamo i kako bismo trebali odgovoriti.
“Nemamo dobar uvid u to kako izgleda isplativa nezaposlenost…”
Opisujete se kao tehnološki realist – vrlo ste jasni da dolazi doba automatizacije bez obzira na sve, ali o nama ovisi kamo će nas to odvesti u budućnosti. Što mislite da će biti ključni korak za nas, od svega što predlažete, da se uhvatimo u koštac s tim promjenama u narednih 10-20 godina i zašto?
Mislim da će sljedećih deset godina izazov biti edukativne prirode. Bit će to jesmo li sposobni ljudima pružiti vještine i sposobnosti koje će im trebati za obavljanje posla koji treba biti odrađen. Povrh toga, mislim da će izazov biti više vezan uz neka temeljna pitanja. Primjerice, hoćemo li moći dovesti do institucionalnih promjena koje opisujem u svojoj knjizi i hoće li one moći ljudima, recimo, osigurati prihod ako se ne mogu osloniti na tržište rada kao što su to činili u prošlosti.
Da završimo u drugom tonu, po vašem mišljenju, jesu li ljudi spremni za univerzalni temeljni dohodak? U kontekstu pohlepe, ali i mentalne otpornosti da mogu biti “produktivni u slobodno vrijeme”?
Ovo je zanimljivo pitanje – kako će ljudi u budućnosti provoditi svoje slobodno vrijeme. Mislim da je jedna od najzanimljivijih posljedica pandemije i ta „prisiljena dokonost” u kojoj su se ljudi našli tijekom lockdowna. Iako mnogi od nas imaju dobru ideju o tome kako izgleda isplativo zaposlenje, mislim da nemamo dobar uvid u to kako izgleda isplativa nezaposlenost. To je veliki izazov i na to mislim da moramo odgovoriti.
