Kada je u travnju 2019. godine u svojoj Priči sa dušom izjavio „da mu je najteže što sve radi sam, od proizvodnje do isporuke” mladi koradžija Aleksandar Arsenoski (28) ni slutio nije da će mu se odmah poslije tog članka javiti jedna djevojka, tada susjeda iz Borče, a danas emotivna partnerica.
Ana Majstorović (25) studentica defektologije, osim što radi u jednoj osnovnoj školi, posljednjih mjeseci uči zanat od Aleksandra, pomaže mu oko mješenja kruha i pakiranja kora, i sve češće se bavi i marketingom.
U Aleksandrovom životu se mnogo toga promijenilo. Ne samo što se zaljubio, već je s Anom počeo zajednički život, a dobra energija koja ih je spojila donijela im je i novu poslovnu ideju – da otvore pekaru i da svoje zdrave proizvode ponude kupcima na Palilulskoj pijaci u Beogradu.
Na početku Priče sa dušom sjećaju se kako je sve počelo i kako se rodila ljubav.
– U jednoj grupi na fejsbuku videla sam priču koju ste napisali o Aleksandru. Zapitala sam se ko je ovaj dečko, odnosno kako ne znam za njega, a živimo u istom naselju, u Borči. Poslala sam mu zahtev za prijateljstvo, počeli smo da se dopisujemo i da pričamo o raznim temama. Ubrzo je usledio i poziv na kafu. Dopalo mi se što sam intuitivno osetila da je drugačiji, što je duhovit i odmah sam poželela da ga upoznam.
Velika je vrednost u današnjem vremenu naći osobu koja koja se razlikuje od ostalih. Kod Aleksandra je sve bilo prirodno, ništa namešteno. To sam izuzetno cenila.
– Spojila nas je Priča sa dušom i to je bio taj prvi momenat. Njoj se svideo neko ko je mlad i, kako je rekla, zanimljiv. Odmah smo znali da smo jedno za drugo. Kasnije smo stigli do pekarskih tema i shvatili da je i Ana imala u porodici proizvođače hleba. Imamo iste poglede na svet i na život, zajedničke su nam vrednosti koje su se izgubile, a koje pokušavamo da sačuvamo. Mi želimo da savremene vrednosti zamenimo onim vrednostima koje su se nekad više cenile. Na prvom mestu – to je porodica. Ljudi su u porodicama sve više odvojeni, a rad ih zbližava. Anu i mene vezuje stvaranje kroz rad – priča Aleksandar.
Ovaj par se zalaže za „savjesnu modernu tradiciju“. Svjesni su da živimo u vremenu punom pomodarstva, u kojem nije baš sve kako treba i ne ide sve u najboljem pravcu. Upravo iz tog razloga oni žele da tradicionalne vrijednosti „ugrade“ u moderno društvo.
– Šta znači tradicionalno u našem poslu? Mi želimo da sve radimo ručno, da ne ubacujemo u naše proizvode štetne materije poput boja, konzervanasa i drugih stvari koje telo ne prepoznaje kao hranu. Mi zaista vodimo računa o onome šta našem telu prija. Imamo tu savest koja se nažalost izgubila: vodimo računa i o sebi i o drugima.
Ustaju rano i odmah prianjaju na posao. Ovih dana planiraju napraviti zdrave namaze i dvije vrste bureka, bez namirnica životinjskog porijekla. Burek sa „mesom“ biće sa ispunom od proklijalih žitarica, a sa „sirom“ od soje.
Aleksandar je siguran da ima dosta ljudi koji slično razmišljaju kao oni i nada se da će im se oni javiti poslije ove priče.
– Sve više je tih mladih, savesnih ljudi koji žele da osnuju porodicu, koji razmišljaju o svom potomstvu, o tome kako će i gde njihovi naslednici živeti, koji gledaju šta nam je ostavljeno u amanet od naših predaka, da li je nešto zaista dobro ili nije, da li treba nešto da ispravimo, koji ne osuđuju pretke, već znaju da su oni uradili najbolje što su mogli. Mi se vodimo zdravom logikom – objasnio je Aleksandar.
Glavni proizvodi u koradžijskoj radnji su kore od speltinog brašna, takozvane „srednje“ – one od kojih može da se pravi i gibanica i slatka pita. Tu su i beskvasni kruhovi (šest vrsta), kore od speltinog i heljdinog brašna, kore za lazanje, mlinci od spelte, široki rezanci od spelte. Na Palilulskoj pijaci imat će dvadesetak proizvoda, ali to nije kraj.
– Početna ideja i vizija je da se ne zaustavimo na hlepčićima i korama, već da se proširimo. Lepi uslovi stekli su se kad se Ana pojavila. Stvarno mnogo znači kada je pored vas neko ko vas podržava i ko ima identičnu viziju. Mi hranimo ljude na najbolji mogući način i svi proizvodi su bez pšeničnog brašna, što je idealno za osobe na specifičnom režimu ishrane poput dijabetičara, sportista, dece.
Aleksandar dodaje da je Ana veoma talentirana i da brzo uči. Sjeća se kako ga je tek nekoliko nedjelja posmatrala kako radi i lako savladala osnovne korake, čak i preskočila neke faze rada.
Kada su uveliko uplovili u emotivnu vezu, tokom jednog razgovora shvatili su da ih kroz porodičnu tradiciju povezuje i pekarski zanat. Aleksandrov pradjed Bora bio je među prvim koradžijama u Beogradu, još daleke 1930. гodinе, a njegova koradžijska radnja nalazila se u nekadašnjoj ulici 29. novembra.
Anin djed po mami bio je poznat pekar u glavnom gradu i držao jednu od prvih radnji na Crvenom krstu.
– Osećaj koji smo imali kada smo se prvi put sreli, i pre toga, tokom dopisivanja, bio je kao da se znamo 100 godina. Da li je to bila samo Priča sa dušom koju sam vam proletos ispričao ili nešto više, ne znam, ali smo oboje sigurni da smo pronašli svoju srodnu dušu. Kockice su se složile pogotovo kada smo saznali da su nam i preci u pekarstvu.
Na kraju razgovora pitam ih kako je okolina reagirala na odluku da relativno brzo, nakon dva mjeseca zabavljanja počnu zajednički život?
– Iako je moj tata u suštini mnogo strog i konzervativan, porodice su prihvatile našu odluku, jer su videli da smo se odmah pronašli. Družili smo se mesec dana, često se viđali, počeli i da zajedno pravimo kore. Kada smo shvatili da zajedno provodimo pet dana nedeljno, rešili smo da počnemo zajednički život. Ja završavam defektologiju, on je diplomirao na šumarstvu, volimo zdrav život i voleli bismo da osim ove zdrave ishrane, u našu stvarnost dodamo i jedan rehabilitacioni centar i da se preselimo van grada. Ali, otom-potom. Za sada su kore od spelte na prvom mestu – rekla je Ana za sajt Priče sa dušom.
