Splićanin i Petrinjka upoznali se i zaljubili u kaosu potresa. Što ih je spojilo? Pjesma o Hajduku

Emocije su, to je općepoznato, zaje*ana stvar. Nisu racionalne, ne možete ih kontrolirati. Natjerat će vas da glavom idete kroz zid. Da ostavite sve i u trenutku odjurite na drugi kraj zemlje, kroz smrt, stradanje i uništenje. I tamo, u ruševinama, pronađete ljubav. Znaju to jako dobro Jurica Gospodnetić i Danijela Bunčić. Možda ste ih vidjeli, snimio ih je naš fotoreporter usred razorene Petrinje On, zabrinuti Splićo, ona uplakana Petrinjka, u zagrljaju. Ljube se u kaosu. Upoznali su se prije četiri dana ovdje, u centru nekadašnjeg grada. Volontiraju od prvog dana, jure po banijskim selima i nesretnicima nose hranu, pokrivače i utjehu. Što ih je spojilo? Pazi ovo. Hajduk. – Sjedili smo u šatoru za stolom, upoznali smo se maloprije i ona je u jednom trenutku ustala i negdje otišla. Počeo je zvoniti mobitel, a melodija je bila ‘Zbog jedne ljubavi’. Znaš, Hajdukova pjesma. Ja sam mislio da meni zvoni, imam istu melodiju. Ništa mi nije bilo jasno. I onda kad se vratila, počela je ova priča – kazuje nam Jure. U zagrljaju stišće Danijelu. Ona ne skida osmijeh s lica. Oboje su u reflektirajućim prslucima. Na objema piše Torcida Hajduk 1950. Danijela više ne plače. U onom trenutku, zabilježenom bljeskom fotoparata, svladale su je emocije. Dogodi se to. – Stradala je roditeljima kuća. I stričevima. I baki. Ali dobro, bitna je živa glava na ramenima. Oboje smo tu od prvog dana, samo što sam ja bila s ekipom iz svoje ulice, dolazila sam tu po namirnice i razvozila okolo po selima. Isto kao on, bili smo svatko na svoju stranu – objašnjava Danijela između poljubaca. Jure se smije, svi zubi mu se vide. – Hajduk nam je donio titulu nakon 15 godina! Evo bar nešto nam je donio – sretno dovikuje. Ne mogu ostati i pričati, žure dalje. Posla ima preko glave, a vrijeme curi. Dan se približava kraju, zubato zimsko sunce juri prema zapadu. – Imam još dva tjedna godišnjeg i volontirat ću dok god budem mogao, a poslije ćemo vidjeti gdje će nas život odvesti – sliježe ramenima Splićanin. Petrinjka mu čvrsto stišće ruku. – Idemo, moramo ići. Oprosti, stvarno moramo ići – mašu nam. Odlaze zagrljeni, na prslucima im se presijava nacrtani Torcidin amblem. Odmorit će tek navečer, kad se zajedno stisnu u školskoj dvorani. Tamo spavaju. Zajedno. Emocije su, to je općepoznato, zaje*ana stvar.