Lijepo je bilo slušati šefa Zavoda za zapošljavanje Kiseljak kako ističe smanjenje broja nezaposlenih za nekoliko stotina. Bio je pošten, pa nije preuzeo zasluge. U programu Radija Kiss pokušao je dati neka objašnjenja ovako iznenađujućem padu nezaposlenih. Nijedan se ne tiče nekog smišljenog programa vlasti.
Piše: mr.sc. Tvrtko Milović, Dnevnik.ba
Objašnjenje se svodi na dva glavna razloga: općepoznato iseljavanje, najviše nezaposlenih, i jedan novi fenomen koji će tek doći do izražaja – glad tržišta za kvalificiranom radnom snagom. Oba faktora su međusobno povezana – iseljava se uglavnom radno sposobna i (visoko) kvalificirana stručna radna snaga.
Zbog toga se prvenstveno mijenja struktura zaposlenih: stručni kadrovi odlaze vani, a polu-stručni zauzimaju mjesta stručnih. Tako se pomjera cijela hijerarhija na način da se pogoršava kvalitetu zaposlenih. Problem bi se vremenom „ispeglao“ da u jednoj stvari nije zaista izražen – neka radna mjesta se ne daju samo tako „popuniti“ NKV kadrom!
Ovi problemi još uvijek pogađaju samo određene grane gospodarstva, no ako se trendovi nastave, onda će se i problem nastaviti širiti na čitav zdravi dio ekonomije. U zdravi dio ekonomije spadaju sva ona mala i srednja poduzeća koja su preživjela ekonomsku krizu, duge rokove naplate, slabu naplativost, visoke poreze i doprinose, neprijateljski odnos inspekcija, korupciju, visoke troškove poslovanja, hiperbirokratiziranost, nelojalnu konkurenciju i na kraju – nestručnu radnu snagu. Sve se može preživjeti ali loš radnik – nikad.
Vlasti nemaju relevantne podatke o stanju unutar privatnog sektora. Imaju tek podatke o blokiranim računima kompanija, koji su samo jedan od pokazatelja lošeg poslovnog okruženja.
Odljev stručne i kvalitetne radne snage u konkretnom primjeru Kiseljaka može dovesti do kratkoročnog smanjenja nezaposlenosti, pa i blagog povećanja zaposlenosti. Ali srednjoročno, pogoršanje ukupne stručnosti radne snage samo fiksira Bosnu i Hercegovinu na poziciji na kojoj se već nalazi. A ta pozicija je jako loša. Ne znači nam mnogo što se povećanje nezaposlenosti zaustavlja kad nema izgleda da bi se mogla početi smanjivati.
Kiseljak ipak nije reprezentativan primjer, jer radi se o općini u relativno povoljnom poslovnom okruženju (blizina Sarajeva, značajna količina kapitala koji se obrće, velik broj poduzeća srednje veličine, stabilno poslovanje većine malih poduzeća, visok broj visoko obrazovane radne snage i sl.) ali trend rasta nezaposlenosti upadljivo je usporio od 2009. do danas.
| Godina | Nezaposleni | Zaposleni |
| 2009. | 347.146 | 437.501 |
| 2011. | 367.515 | 440.747 |
| 2013. | 388.704 | 435.113 |
| 2015. (srp.) | 390.822 | 452.015 |
Iz tabele je jasno da je broj zaposlenih manje-više jednak (podaci za 2015. su iz srpnja, kada je zaposlenost ukupno viša zbog vrhunca sezone uslužnih djelatnosti) dok je rast broja nezaposlenih uočljivo usporen.
Kao što je poznato (i vidljivo), osim nekoliko administrativnih intervencija, prethodna vlast „Platforme“ nije učinila ništa na smanjenju nezaposlenosti. Jedini faktor koji je bitnije utjecao na brojno stanje zaposlenih i nezaposlenih jeste upravo iseljavanje radno sposobnog stanovništva. Kao da to nije loše samo po sebi, činjenica je da odlazi stanovništvo koje je radno konkurentno u zemljama u koje iseljava. Da pojednostavimo – ne odlaze šalabajzeri i profesionalni gledači Bingo ekrana u kladionicama, nego odlaze ljudi koji nalaze posao u inozemstvu.
Posljedice su takve da se već osjeti nedostatak stručnih kadrova na tržištu. Tako na primjeru Kiseljaka, nekoliko poslodavaca traži kadrove različitih tehničkih kvalifikacija. Toga, naravno nema. Ali zato na Zavodu ima 20 politologa. Nema inženjera, ali ima sociologa, povjesničara. Nema profesora stranih jezika, ali ima komparativnih književnika, socijalnih radnika… Ne podcjenjujući nikog, ali nekih kadrova je na tržištu rada previše.
Onih koje tržište traži – nema.
Poseban je problem s mladom radnom snagom koja prvi posao dobiva mnogo kasnije nego što su to dobivali mladi prije 20 ili 30 godina. Generacije današnjih pedesetogodišnjaka su prve poslove dobivali 18 – 24 godine starosti. Danas prosječan 27-godišnjak nema dana staža, a često ni dana radnog iskustva!
S druge strane, visoka motiviranost mladih da „odu na rad u inozemstvo“ stvara iluziju da mladi žele „bilo kakav“ posao. Visokoobrazovani mladi generalno imaju poremećenu sliku o tome što je to posao. Fakulteti koje završavaju, a čija je kvaliteta posljednjih godina također dramatično umanjena, ne pružaju im nikakve radne vještine. Unatoč tome, mladi s diplomama žele gotovo bez izuzetka – posao u struci sa plaćom predvođenom za VSS. I to kao prvi posao!
Dakle, posao koji realno zahtjeva SSS kvalifikaciju teško, pa i nemoguće je popuniti VSS kadrom. A VSS kadra na tržištu je poplava. Tako tržište postaje gladno SSS kadra. Mnogo radnih mjesta je prirodno namijenjeno mlađoj radnoj snazi. Ali ako svi imaju diplome, i žele raditi u uredima i „državnoj službi“ onda je problem na tržištu rada jako velik. Tim više što su svi preplavljeni informacijama o tisućama eura koje dobivaju u Njemačkoj za mjesta šofera, keramičara ili medicinske sestre.
Radni mentalitet mladih dodatno je opterećen (i poremećen) savjetima roditelja ili starije radne snage u kojem je jedini dostojanstven i kvalitetan posao – državna služba. Ostali se poslovi smatraju bezvrijednima ili u najboljem slučaju – privremenim. „Ok, radi kod privatnika, ali dok ne upadneš u ministarstvo“.
Tako mlada radna snaga, (to je ona koja treba pokrenuti zemlju uskoro) studira do 26. godine života, onda aktivno ili pasivno traži (dostojanstven) posao 2-3 godine, da bi već s trideset godina bili prestari ili prekvalificirani za neke poslove namijenjene SSS kvalifikacijama.
Na HRT Kiseljak smo prije godinu dana imali natječaj za novinare. Od 60 prijava, manje od 5 posto ih je imalo iskustvo u novinarstvu. A nije baš da nema medija u kojima se može steći iskustvo. Da podatak bude potpun, svi prijavljeni su imali diplome novinarstva ili srodnog društvenog fakulteta.
U nekim drugim branšama je situacija izrazito loša. Ponegdje toliko loša da će se radna snaga morati – uvoziti.
Uvoz radne snage nije ništa loše, ili čudno. Ono što jeste loše i čudno jeste da ćemo uvoziti radnu snagu pored stotina naših mladih koji sjede u kladionicama, čekaju Bingo brojeve na ekranu, i koji imaju desetine opravdanja zašto ne rade. Evo nekih koje sam čuo u zadnje dvije godine:
- Ne zna raditi (unatoč što tome što se dogovaramo da će mjesec dana učiti)
- Ne zna je li to za nju/njega (unatoč što je završio/la novinarstvo i što se sam prijavio/la za radno mjesto)
- Ne daju mu u stranci (treba li komentar?!)
- Ne voli biti na ekranu (osoba koja nikad nije bila na ekranu)
- Više voli pisane medije (a došao na televiziju tražiti posao)
- Ne razumije se u politiku (završio/la politologiju i pita za posao na televiziji)
- Ne namjerava ostati u BiH još dugo (odgovor na pitanje gdje bi voljela/io napredovati)
- Ne da joj dečko (objašnjenje za nedolazak na prvi dan posla)
- Planira magistrirati pa će ipak tražiti nešto u tom rangu (što li bi to bilo!?)
- Daleko joj/mu Kiseljak (Kandidat udaljen 13 km od potencijalnog radnog mjesta. Toliko o radnoj pokretljivosti stanovništva)
- Javit će se ako mu ne prođe štela u graničnoj policiji (diplomirani novinar) itd.
Naši mladi grade druge države dok njihova propada. Kada ljeti posjete domovinu, pasionirano pričaju o sistemu u kojem se nalaze. I svi, ali baš svi, rade kod privatnika! U BiH je uspoređivanje privatnog i javnog sektora gotovo blasfemično. Dok je država jedini idealan poslodavac, privatni sektor se sotonizira kao izrabljivački, potplaćen i nesiguran. Ipak, za mladu radnu snagu, privatni sektor bi trebao biti jedini prihvatljiv: Jer privatnik će za dobrog radnika uvijek naći radno mjesto. Država će dobrog radnika samo pretvoriti u lošeg. To sebi može dopustiti radnik na zalasku karijere, ali mladi radnik – nikad.