”Književnik i scenarist Josip Mlakić i novinar i redatelj Zdenko Jurilj uputili su otvoreno pismo povodom aktualne situacije u bosanskohercegovačkoj kinematografiji. Pismo je upućeno HDZ-u Bosne i Hercegovine, Odjelu za kulturu Hrvatskog narodnog sabora, Sveučilištu u Mostaru, Radioteleviziji Herceg-Bosne, HAZU BiH te Udruzi dragovoljaca i veterana HVO-a”, ovako počinje tekst koji smo objavili u srijedu, 15. siječnja, iu kojem je Mlakićevo i Juriljevo pismo preneseno od prvog slova do zadnje tačke. ”Povod ovom otvorenom pismu aktualna je situacija u bosanskohercegovačkoj kinematografiji, s naglaskom na uvjetno rečeno hrvatskoj strani cijele priče, koja je urušena dolaskom Sanje Vlaisavljević na čelu federalnog Ministarstva kulture. Zabrinjavajuća je kadrovska politika koju unutar Federalnog ministarstva kulture i sporta vodi i nadzire administrativna klika iz HDZ-a i njima priključenih stranaka. Umjesto da dojučerašnje, neustavno ministarstvo koje po slovu Daytona ne bi trebalo ni postojati, postave stručne kadrove, taj isti HDZ, čije se perjanice ponose kulturom, nepotistički gura u njega kadrove s političkom pozadinom koji nemaju nikakvo iskustvo u kulturnoj industriji ili kinematografiji. Umjesto angažiranja stručnjaka s relevantnim znanjem i iskustvom, Ministarstvo je odlučilo zaposliti političke amatere koji ne razumiju specifičnosti kulturne politike. Ovakva praksa dovodi do toga da ključne institucije ne mogu učinkovito funkcionirati, što se negativno odražava na kulturnu proizvodnju, financiranje filmskih projekata i održavanje također narušene stabilnosti u kinematografiji i izdavaštvu. Gotovo cjelokupan iznos sredstava Fondacije otišao je u ruke sarajevske filmske aristokracije koja već gotovo dvadeset godina koristi bosanskohercegovačke filmske fondove kao vlastite bankomate, uzimajući sredstva za filmove koji nikada nisu snimljeni. Cijeli ovaj rašomon, čini nam se, ima za cilj vratiti kinematografiju u ‘mitske’ 2010-te, kada su uzimali i jedni i drugi, i kada je veći dio novca odlazio na nikada snimljene filmove. Hrvatske ‘filmadžije’ ovaj su put žestoko izigrane od ministarstava i njezinih sarajevskih šibicarki, što je jedini vid poetske pravde u cijelom ovom slučaju. Najsmješniji dio cijele priče je način na koji su Upravni odbor Fondacije i Ministarstvo kulture zaobišli odluke stručnog žirija i dodijelili sredstva svojim dodatnim, drsko vrijeđajući zdrav razum i logiku”, napisali su, pored ostalog, Jurilj i Mlakić, objašnjavajući zašto su poslali svoje pismo. baš na navedene adrese.
Opstajanje uz muke
Do trenutka završetka ovog teksta, odgovor, barem javni – a slobodno možemo pretpostaviti ni „tajni“ nisu dobili. Rano je, valjda. Koristi od protoka vremena, međutim, neće biti, jer Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao ni njihovoj ekstenziji poznatoj po imenu Hrvatski narodni sabor, kuća purac za ama baš sve što su bosanski pisac i hercegovački redatelj sročili, računajući i ono sa čime su završili: „Na kraju, jedna ne toliko važna stvar, koja ne govori toliko o nama koliko o drugim akterima ove priče: oba potpisnika otvorenog pisma su veterani Hrvatskog vijeća obrane, kao i naši producenti, što je činjenica koju nikada nismo naglašavali, ali u ovom kontekstu vrijedi istaknuti kako nam je umjetnički rad ostao kao jedina niša slobode koja nas je u velikoj mjeri sačuvala od posttraumatskog sindroma koji je ugušio našu generaciju, svodeći je na tužne ostatke jedne mladosti koja je na svojim plećima iznijela rat“. Preciznije rečeno: Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao ni njihovoj ekstenziji poznatoj po imenu Hrvatski narodni sabor, kuća purac za to kako i uz koje sve muke opstaje Mediteran Film Festival u Širokom Brijegu, pa onda i zbog gašenja sjajnog West Herzegowina Festa koja je u Širokom Brijegu doveo neke – ma gotovo sve – od najboljih rock bendova u ovom dijelu svijeta, nagrađivane pisce i spisateljice, utjecajne novinarke i televizijske urednice, Dragana Bjelogrlića lično i Ninu Violić osobno, zatim za to što su upravo Mlakić i Dikić sa oko nula maraka napravili igrani film „Stigme“ o malo poznatom i izuzetno zanimljivom švercu duhana iz Hercegovine u Bosni poslije Drugog svjetskog rata. rata, kao što isti simptomi osjećaju zbog toga što Hercegovina, regija koja je dala neke od najboljih pjesnika u BiH, ima još od Jugoslavije naslijeđeno „Slovo Gorčina“ u Stocu i medijski nevidljivi „Poligon“ u Mostaru ili što je Hercegovina bila partner Pulskog festivala knjige i autora – Sa(n)jam knjige u Istri, do čega nikada ne bi došlo da nije bilo volje direktorice autorske književne manifestacije na jugoistoku Europe. , Magdalene Vodopije, i istih onih ljudi koji su voljom, energijom i, nerijetko, vlastitim parama, na životu održavali WHF.
Teže doći do para
Nećemo sada, jer nema nikakve potrebe, pretpostavljati šta bi bilo da se Draganu Čoviću i Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao i njihovoj ekstenziji poznatijoj po imenu Hrvatski narodni sabor, postavi pitanje o tome znaju li tko je bio – i što je značio za bosanskohercegovačku sevdalinku – pokojni Jozo Penava. Puno, nikako sve, od najboljeg iz savremene bosanskohercegovačke kulturne produkcije, ne treba se lagati, nastaje u Sarajevu i to je, uslovno rečeno, prirodno. Navlas je isto u Srbiji i Hrvatskoj, a nije puno drugačije ni drugo, ali to ne znači da izvan našeg i svih tuđih glavnih gradova ničega nema i ništa ne treba da postoji iako je, pokazala praksa, pa tako 27 puta, puno teže doći do para ako se po njima kreće iz Tuzle ili Bihaća, Širokog Brijega ili Mostara, nego s Marindvora ili Pofalića. Otkako je Federacije, ai ona je prešla tridesetu, u većini vlada bili su ministarstva i ministarstva iz HDZ-a, stranke kojoj u podjeli plijena nije uvijek pripadalo i Ministarstvo kulture, ali ona uvijek ima dovoljno moći da problematizira i propita raspodjelu sredstava – kažemo tako – i kvalitativno i kvantitativno. Ne, dakle, samo i isključivo po etničkom ključu, već i po estetskom i društveno značajnom na svaki od mogućih načina.
Kako HDZ BiH doživljava kulturu
E pa za sve te tri decenije i nešto, Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru prestalo je biti samo zgrada i postalo – uz itekakve zasluge Ivana Vukoje – ozbiljna kazališna kuća čije predstave gostuju i imaju ozbiljnu recepciju izvan BiH. Sve ostalo je, a toga je malo, ili preživjelo po inerciji ili zaživjelo na entuzijazmu koji ima rok trajanja. Kako HDZ BiH doživljava bosanskohercegovačku kulturu – dakle i kulturu Hrvata u Bosni i Hercegovini – najbolje pokazuje imenovanje Sanje Vlaisavljević za ministricu kulture, odabrane najprije zbog iritiranja sarajevskih kulturnih radnika i radnika sa kojima je sklopljen mirovni sporazum tako što je više vodila računa o tome da njih ne naljuti, nego da nešto, bilo što, sistemski promijeni na bolje, od funkcioniranja Fondacije za kinematografiju, pa do stabilnog financiranja manifestacije neupitne vrijednosti i važnosti, bez obzira na to gdje se održavaju. Ministricu Vlaisavljević, međutim, ne treba kriviti zbog toga što je odgovor na pitanje iz naslova – Čemu služi HDZ BiH? – glasi: ničemu. Ona je samo primjer kontinuiteta politike Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, stranke kojoj bosanskohercegovački Hrvati služe da jednog Dragana (Čovića) održavaju na poziciji moći i da, kada stigne depeša iz Zagreba, glasaju za drugog (Primorca). I to bi – ne u najkraćem, već u najširem – bilo to.
Scena.ba