Piše: Misao.hr
„Ne živimo u Postnikovljevoj fikcijskoj književnoj republici Jugoslaviji nego u stvarnoj književnoj Republici Hrvatskoj u kojoj je javnost izložena političkom zlostavljanju jednoga nasrtljiva soja književnika-kolumnista. Oni imaju pravo o svakome pisati svašta, a o njima nema pravo nitko pisati ništa, čak ni istinu. No ima spasa: ne treba čitati ni njihove tekstove ni medije u kojima ih objavljuju“
U članku naslova „Kako sam skrivila napad homoerotskih desničarskih grafitera na Juricu Pavičića?“ objavljenom na portalu Heretica prof. Mirjana Kasapović navodi kako će se u njemu „pozabaviti Pavičićevom optužbom da je ‘inspirirala’ mlade desničare da napišu grafit i ‘zakuhala’ cijelu hajku protiv njega i ostalih postjugoslavenskih pisaca ustvrdivši da u svoje džepove trpaju novac Ministarstva kulture i medija“.
Piše: Misao.hr
Na fasadi zgrade na Gripama u kojoj stanuje Jurica Pavičić u nedjelju ujutro osvanuo je uvredljiv grafit. Grafiter je plavim sprejem napisao ‘Komunjaro šugava je*emo te u gu*icu’ te je prekrižen nacrtani znak skretanja ulijevo. Pavičić je Hini uz ostalo rekao da mu je ‘blesavo da mu prišivaju da je komunjara’.
„Niti sam bio u partiji niti s tim imam veze, a svi ljudi koji su im inspiratori za ovo su zaista komunjare. Od Josipa Jovića koji je napisao tekst o sedam batinaša u Hrvatskom tjedniku, koji je još uvijek partijski sekretar Slobodne Dalmacije, do profesorice Mirjane Kasapović koja je zakuhala cijelu priču da dobivamo novce od Ministarstva kulture i medija. To nije istina, to je spin”, izjavio je Pavičić.
Okidač je tablica koja je razbjesnila postjugoslavenske pisce
Prof. Kasapović je prije nekog vremena na portalu Heretica objavila članak „Boris Postnikov, graditelj ‘Književne Republike Jugoslavije’”(Heretica) u kojem je uz ostalo uz kritičku recenziju knjige objavila i tablicu s podacima o prijevodima knjiga vodećih postjugoslavenskih pisaca iz Hrvatske na strane jezike i novčanim iznosima što ih je Ministarstvo kulture i medija dalo za njih.
Taj članak, (kojega je prenio i portal Misao.hr), ističe prof. Kasapović, izazvao je „povelik interes u javnosti, napose u izdavačkim, književnim i kulturnim krugovima uopće. Knjiga ( Borisa Postnikova) je ostala u drugom planu, a u prvi plan izbila je tablica s podacima o prijevodima knjiga vodećih postjugoslavenskih pisaca iz Hrvatske na strane jezike i novčanim iznosima što ih je Ministarstvo kulture i medija dalo za njih. Tablica je bila funkcionalan argument u recenziji jer je dokazivala kako nije točna Postnikovljeva teza da su postjugoslavenski književnici potpuno ‘odmaknuti’ od institucionalne potpore nacionalne države i kako su prijevodi njihovih djela na strane jezike dokaz superiornosti njihove literature u odnosu prema nacionalnoj književnosti. Pokazalo se da je ta navodna superiornost uvelike zasnovana na solidnima financijskim potporama Ministarstva kulture i medija, dakle hrvatske države“, ocjenjuje Kasapović i dodaje da je „posve jasno zašto je tablica razbjesnila postjugoslavenske pisce koje je, da ne bude zabune, identificirao i kategorizirao (egzilanti, ratne izbjeglice itd.) Postnikov, a ne ja“.
„Tablica, naime, potkopava njihovu književnu i političku legitimnost. U književnom smislu, javno su se hvalili, a hvalili su ih i skloni im književni kritičari te ideološki srodni medijski i kulturni krugovi, prijevodima svojih knjiga na strane jezike. Stvarao se dojam da za njima vlada pomama na svjetskome knjižnom tržištu i da se ugledni inozemni izdavači otimaju za prava da im objave knjige. Iza takva privida pojavila se slika stvarnosti u kojoj je hrvatska država potrošila stotine tisuća eura u posljednjih desetak godina za plasiranje njihovih knjiga u inozemstvo. Pojavili su se i obrisi prakse u kojoj se ne zna kakvi su zapravo strani izdavači, kako pisci dolaze do njih ili oni do pisaca, tko posreduje u tim odnosima, tko odlučuje o novčanim potporama, kontroliraju li se ‘putevi novca’, imaju li pisci posredne novčane koristi od potpora zahvaljujući autorskim ugovorima s inozemnim izdavačima, kako se te knjige prodaju na stranim tržištima, kakve su koristi hrvatske kulture od takve politike, je li nekovrsno nastojanje da se književnost iz Hrvatske kapilarno širi u malim zemljama i na malim jezicima – albanski, armenski, bjeloruski, bugarski, češki, finski, hebrejski, mađarski, nizozemski, makedonski, slovački, slovenski itd. – izraz promišljene kulturne politike ili funkcioniranja Ministarstva kao poštanskoga sandučića i željomata“.
U političkom smislu, ističe nadalje prof. Kasapović „objavljivanje podataka o državnoj potpori prijevodima djela postjugoslavenskih pisaca na strane jezike bilo je umnogome razorno jer oni zasnivaju svoj javni status na naracijama o nacionalističkoj državi koja svojom kulturnom politikom ne potiče napredna književna, kao ni filmska, likovna, glazbena, kazališna i ostala umjetnička djela. Državni novac dobivaju nacionalisti, ustaše, fašisti, konzervativci, thompsonovci, HDZ-ovci, ognjištari i ostali politički natražnjaci. Njihova je zadaća stoga da stalno prokazuju i prozivaju državu i njezinu kulturnu politiku. Zanimljivo, otkako su odnedavno naslutili ili umislili opasnost da bi mogli ostati bez državnoga novca za neke svoje projekte, počeli su jadikovati nad ‘fašističkom kulturnom revolucijom’ koja slijedi“.
Je li javna rasprava o kulturnoj politici u Hrvatskoj zabranjena?
Nadalje ističe da je niz događaja u posljednje vrijeme otvorio pitanje je li u Hrvatskoj uopće dopušteno raspravljati o kulturnoj politici koju presudno oblikuje Ministarstvo kulture i medija.
„Dopuštene su javne rasprave i javni prosvjedi protiv radne, mirovinske, monetarne, poljoprivredne, zdravstvene, obrazovne, znanstvene, okolišne, prostorne, prometne, turističke i svih drugih javnih politika – osim kulturne politike. Ona bi trebala ostati zabran kulturnjaka i u nju se ne bi smio miješati nitko izvana. Ako se umiješa, čini to da bi ograničio slobodu i pluralizam u kulturi. No zato ‘kulturnjaci’, poglavito književnici, književni i kulturni kritičari i teoretičari, danomice pišu o politici, premda nisu stručno legitimirani da to čine. Pišu političke kolumne i komentare u takozvanima srednjostrujaškim medijima u kojima razglabaju o temama o kojima ne znaju gotovo ništa….Neusporedivo je manje stručno nekvalificiranih osoba koje pišu književne kritike od stručno nekvalificiranih kritičara i ‘analitičara’ politike iz redova književnika i književnih kritičara. Bude li nužno, objavit ću činjenično dokazive najdrastičnije i najblasfemičnije primjere njihova elementarnoga neznanja i proizvoljnoga lupetanja o politici i političkoj povijesti kojima kontaminiraju javni prostor i njeguju kult amaterizma. Ako osobna literarna sklonost i načitanost nikoga ne kvalificiraju da piše književne kritike – ja bih, primjerice, rado napisala tekst o Pavičićevu ‘socijalnom krimiću’ Mater Dolorosa, s posebnim osvrtom na opise cvijeća, ali to smatram neprikladnim pa i nepristojnim – ni ideološka i politička uvjerenja i svjetonazori nikoga ne kvalificiraju da mjerodavno sudi o politici i politološkim radovima. Uz historiografiju, politička znanost danas je područje najveće invazije slučajnih namjernika i nametnika, ponajviše upravo iz književnih i književnoteorijskih redova“, napisala je prof. Kasapović.
Za kraj prof. Kasapović piše.
„Ne živimo u Postnikovljevoj fikcijskoj književnoj republici Jugoslaviji nego u stvarnoj književnoj Republici Hrvatskoju kojoj je javnost izložena političkom zlostavljanju jednoga nasrtljiva soja književnika-kolumnista. Oni imaju pravo o svakome pisati svašta, a o njima nema pravo nitko pisati ništa, čak ni istinu. No ima spasa: ne treba čitati ni njihove tekstove ni medije u kojima ih objavljuju“.
Scena.ba