U srcu Bosne ima jedan grad. Zove se Travnik. Iznad njega se uzdiže planina Vilenica.
Nije se uvijek tako zvala. Nekad davno , tako davno da to nije nigdje zapisano već živi samo u pričanju ljudi, zvala se Hrastovija i bila obrasla stoljetnim hrastovima.
Nasuprot nje druga planina obrasla jednako starim bukvama zvala se Bukovica. Tako se zove i danas iako na njoj nećete naći nijedno stablo bukve, a na Vilenici i dalje rastu hrastovi. Zašto je onda planina promijenila ime? Kazat će vam se u ovoj priči, priči o Zlatanu i vili Izvorkinji.
U to davno prohujalo vrijeme, ispod obronaka Vilenice, živio je siromašni drvosječa sa dvoje djece, sinom Zlatanom i kćerkom Zlatkom. Žena mu mlada umrije pa je brigu o kući preuzela osmogodišnja Zlatka.
Zlatan, dvije godine stariji, pomagao je ocu. Svakodnevno su, i ljeti i zimi odlazili na Hrastoviju. Sjekli su drva, a u sumrak se vraćali kući natovareni teškim bremenom. Drva su sušili u dvorištu trošne kućice u kojoj su živjeli. U jesen, s drvima naslaganim na ručna kolica, obilazili su grad i od kuće do kuće nudili ih za prodaju. Dok su oni radili u šumi ili prodavali drva, Zlatka je spremala kuću, kuhala im i prala. Da bi prehranio porodicu drvosječa je radio svaki dan, čak i nedjeljom. Samo jedan dan u godini nije. Na prvi dan ljeta, dvadeset drugoga juna.
– To je moj praznik, djeco. Dan kada snaga koju priroda nakuplja od početka proljeća dosegne svoj vrhunac. Toga dana dnevno svjetlo traje najduže, a tišina noći najkraće. Od te snage buja sav život, sva šuma. A mi živimo od skupljene snage i u nama i u šumi i preživljavamo zimu.
Zlatan i Zlatka nisu razumjeli što im otac želi kazati ali su poštovali njegov praznik. Zlatka je danima prije toga dana spremala i čistila kuću. Trudila se za jelo spremiti ono što su joj otac i brat najviše voljeli, oprati i pripremiti im najbolju odjeću koju su imali.
Zlatan je iz dvorišta čeznutljivo gledao velike krijesove što su ih te noći mještani palili na proplancima Hrastovije. Poželio je biti gore i veseliti se oko vatre s dječacima iz susjedstva. Otac mu to nije dozvoljavao.
– Noćas, kažu stari ljudi, sva čuda su moguća, a magija je najjača. Vilinski svijet sada je najmoćniji. Noćas, samo noćas, sve vile, i one gorske i one šumske i vile oblakinje i vile izvorkinje izlaze, vesele se, slave pobjedu svjetla. U toj kratkoj, najkraćoj noći u godini, na proplancima planinskim igraju kolo. A sretneš li se s vilom negje u mraku, ili zaspiš noćas u šumi, može te začarati. Pretvoriti te u stijenu, okameniti ili učiniti da se u zaljubiš u nju pa da cijeloga života lutaš šumama i gorama tražeći, a ne nalazeći je.
Težak rad i siromaštvo te žal za prerano izgubljenom ženom ostavljali su traga na drvosječino zdravlje, a sve je manje drveta bivalo u njihovome dvorištu.
Jednoga tužnog dana Zlatan se vratio iz šume noseći na rukama beživotno očevo tijelo. Drvosječa nije uspio da se blagovremeno izmakne drvetu koje je sjekao.
Shrvana bolom Zlatka je iz dana u dan postajala bljeđa i slabija. Zlatan, koji je izrastao u prekrasnog mladića, nastavio je očev posao i brinuo se o njoj. Raspitivao se kako i gdje naći lijeka sestrinoj boljci.
Od nekih staraca je čuo za ljekovit izvor u Hrastoviji. Nalazio se duboko u šumi, dublje nego što je ikad s ocem išao. Bio je okružen stijenama i moglo mu se prići samo s istočne strane preko proplanka. Narod je taj proplanak nazivao Vilinsko guvno jer su prema pričama starih, svake godine u noći na prvi dan ljeta tu vile igrale kolo. Zlatan je bio spreman sve učiniti da spasi sestru. Ipak, voda iz toga izvora bila je ljekovita samo ako se zahvati u svitanje novoga dana, nakon najkraće noći u godini. Odlučio je da prekrši davno izrečenu očevu zabranu i sestrici donese ljekovotu vodu.
Da bi došao do vrela morao je preći preko proplanka, a te noći vile su sve do svitanja na svome guvnu kolo igrale. Bojao se ako ih vidi da će ga začarati ili okameniti i da će mu sestra ostati bez spasonosnog lijeka. Smislio je plan i odlučio ga provesti.
Danima ranije odlazio je gore na Hrastoviju. S povezom preko očiju prelazio je proplanak i, kako to rade slijepi ljudi uz pomoć štapa i pipanjem, dolazio je do vrela, punio krčag vodom pa sjedio uz vrelo dok ne osjeti toplotu sunčevih zraka na obrazu. Tako je znao da je noć uzmakla pred danom, pa bi skidao povez sa očiju i hitao kući.
Dok je tako s povezom na očima sjedio na kamenu uz vrelo, iz vrela ga je svakoga jutra u praskozorje gledala vila Izvorkinja. Zbog poveza na očima mislila je da on dolazi na njeno vrelo zbog nje, a da povez nosi kako ne bi bio okamenjen. Očarana lijepim licem i stasom Zlatanovim vila se zaljubila. Sve njene misli, cijelo njeno srce, bili su ispunjeni naočitim Zlatanom.
Zlatka je bivala sve slabija. Kašljala je, počela krv iskašljavati. Zlatan je znao da mu sestra boluje od sušice i da neće još dugo poživjeti ako joj ne donese ljekovitu vodu.
Konačno je osvanuo taj za Zlatana dugo očekivani dan. Po ranije smišljenom i uvježbanom planu, s povezom preko očiju došao je do ljekovite vode, zahvatio je u krčag. Sjedio je kraj izvora očekujući da mu sunce ogrije lice pa da krene kući.
Te noći, prvi put u svome dugome životu vila Izvorkinja nije sa ostalim vilama igrala u kolu na Vilinskom guvnu. Ostala je u izvoru da bi i toga dana, kad je magija najjača, gledala Zlatana. Da mu dokaže svoju ljubav odlučila je da mu se ispuni želju i svoje magijske moći je u noći kad su magije najjače, udahnula u vodu kojom je Zlatan napunio krčag.
Predavši magijske moći vodi, Izvorkinja više nije mogla okameniti onoga ko je vidi. Nadala se da će mladić, po običaju, doći već slijedećeg jutra. Odlučila je dočekati ga na stjeni pored one na kojoj je redovito sjedio čekajući da svane novi dan. A kad skine povez i vidi je onako zanosnu sa dugom zlaćanom kosom, i on se mora zaljubiti u nju.
Čim je osjetio toplotu sunčevih zraka na obrazu, Zlatan je koliko je imao snage potrčao i sestri donio čudotvornu vodu. Doista čudotvornu.. od prvog gutljaja prestala je kašljati, a do kraja dana nestalo je bljedila sa usahlih Zlatkinih obraza. Sutradan je to bila druga Zlatka. Lijepa, zdrava djevojka rumenih obraza, umilnog glasa i ljupkih kretnji.
– Lijepa je ko vila – uzdisali su momci za njom.
Zlatan se, kad je vidio da mu je sestra ozdravila, zavjetovao da više nikad neće ići na čarobno vrelo i da će kao i njegov otac poštovati tu noć u kojoj vile slave pobjedu svjetla nad mrakom.
Vila Izvorkinja svakog je jutra na stijeni uz vrelo čekala voljenog Zlatana. Kad je konačno shvatila da neće doći i da ga više nikad neće vidjeti, od žalosti si je počupala kose i rasula ih po stijenama oko čarobnog vrela.
A poznato je da vile umiru kad im spadne ma i jedna vlas. Tada se pretvaraju u kamen, drvo, vodu.
Izvorkinja se okamenila.
I danas se kraj Vilinog vrela, kako ga je narod prozvao, može vidjeti kamena figura djevojke bez kose. A po stijenama okolo, kao nigdje na svijetu, iz kamena, svakog dvadeset drugog juna, na prvi dan ljeta, izraste prekrasno cvijeće u obliku dugih, tananih prutova obloženih zlaćanim prahom. Narod ga zove vilina kosa.
I tako, na jednoj nevelikoj planini, veliki broj mjesta nose vilinska imena: Vilinsko guvno, Vilinsko vrelo i Vilinska kosa. Otud se valjda u narodu naziv Hrastovija za goru izgubi, a rodi se novo ime, Vilenica.