Za Klix.ba Kučuk kaže kako život koji smo živjeli prije “korone” danas trebamo što prije zaboraviti, jer ništa više neće biti isto, ni poslovanje, ni kupovna moć, ni ponašanje potrošača, ni kupovne navike, ni strategije poslovanja…
“Ono što je koronavirus donio sa sobom i snaga kojom je prvi put u historiji zaustavio cjelokupnu svjetsku ekonomiju, obezvrijedio berzu i cijene nafte, a u prvi plan stavio maske, rukavice, dezinficijense i toalet-papir, će zaustaviti globalizaciju i promijeniti ekonomske politike država iz temelja. Pri tome mislim na zabrane kretanja i nepovjerenje prema turistima još dugo vremena, restrikcije pri ulascima u zemlje i rigorozne zdravstveno-sigurnosne kontrole, lokalnu proizvodnju hrane za lokalno tržište, ulaganje u medicinu, istraživanje i razvoj lijekova, domaću proizvodnja svega što treba za liječenje i medicinu”, navodi on.
BiH je davno izgubila korak sa svijetom, nastavlja. Proizvodnju smo napustili, upropastili i u bescijenje prodali tajkunima koji na ruševinama nekad jake industrije grade shopping centre i stambene zgrade.
“Lošom poljoprivrednom politikom došli smo u situaciju da 92% hrane uvozimo, a nismo sposobni da proizvedemo ni osnovne potrepštine za odbranu od koronavirusa: medicinski alkohol, rukavice, maske, zaštitna odijela, vizire… Uslužnom ekonomijom veliki broj državljana BiH se trudio da održi privid normalnog života pa su se redom otvarali restorani, kafići, hoteli, moteli, restorani, turističke agencije, proizvodnja i prodaja suvenira, prodaja svega i svačega iako su shopping centri počeli da im uzimaju sve više kolača. Kuće i stanovi naših roditelja su skupim kreditima pretvarani u objekte za noćenja sve većeg broj Arapa, Kineza i drugih svjetskih putnika koji su se divili divnoj zemlji divnih ljudi i užasnih političara. Mali biznisi i obrti su se svaki dan ispočetka borili da ostanu iznad vode, dok ih je 8 različitih inspekcija ganjalo kao posljednje kriminalce, reketarilo i kažnjavalo zbog zareza na papiru, porezi i doprinosi su ih gušili, a zarada je jedva pokrivala troškove poslovanja i rastuće troškove članova porodice”, kaže Kučuk.
Nastavlja kako je malo po malo, 75.000 obrta i malih biznisa počelo hraniti armiju onih koji nisu našli svoje mjesto u državnoj administraciji, državnim firmama i u rijetkim tvornicama gdje su se svejedno dijelile mizerne plate za teške poslove. Privid lijepog života je značio 12 radnih sati 7 dana u sedmici, a rijetki slobodni trenuci ispunjavali su nas da nastavimo nadajući se da će bar djeci jednog dana biti bolje.
“I baš zato je šareni balon bh. ekonomije eksplodirao kao atomska bomba s prvim danom zabrane djelatnosti. Velike firme oslonjene su na izvoz koji je stao sa zatvorenim granicama. Male marže u doradi i nezajažljivi hirovi vlasnika istopili su kapitale pa su firme ostale nesposobne za plaćanje troškova. Male firme i obrti nisu imali kapitala ni prije, radili su od danas do sutra plaćajući rastuće troškove, doprinose, plate, kirije, kredite, PDV na neplaćene fakture, porez na dobit i akontaciju poreza na dobit. Privid jakih biznisa i poslovnih ljudi, na čije su se vratne žile privile državne pijavice, razotkrio se onog dana kad su stavili ključ u bravu i otišli kući svjesni da će troškovi svaki dan rasti, da će država, koja je zatvorila cijelu ekonomiju, i dalje tražiti svoje, zakupodavci svoje, banke svoje, radnici svoje, djeca i život svoje. Kapital nemaju, krediti su davno stegli gušu, kraj mjeseca se počeo približavati, a sve veći broj radnika odlaziti na biro”, smatra on.
IZVOR: klix.ba