Znanost ga je toliko udaljila od stvarnosti da još u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu nije imao ni televizor ni mobilni telefon. Prvo si je računalo nabavio za 80. rođendan
Prije desetak dana preminuo je čovjek koji je pokrenuo vjerojatno najveći i najskuplji pothvat u fizici koji čovjek bilježi. Uzeo je sebi u zadatak riješiti zagonetku o tome što je fizički svemir učinilo mogućim, što je mnoge fizičare u svijetu motiviralo da potraže česticu koju je on tada, 1964. godine, predvidio, a koja bi potvrdila standardni fizikalni model. Kada je bozon otkriven, potraga nije tu stala, nego se nastavila istraživanjem prošlosti, ali i u budućnosti svemira.
Neobičan je bio znanstveni život Petera Higgsa, koji, zapravo, nakon tog genijalnog bljeska koji se dogodio u njegovim 30-im godinama nije kasnije imao nekog zapaženijeg rada. Nije ni morao imati, vjerojatno ćete se s nama složiti kada to kažemo, jer trebalo je “samo” pričekati da se njegovo predviđanje o postojanju čestice, koju će se kasnije nazvati po njegovu imenu, potvrdi. Za otkriće tog mehanizma dobio je Nobelovu nagradu za fiziku 2013., odmah nakon što je potvrđeno postojanje čestice koju je bio predvidio pola stoljeća prije.
I onda je, kako se kod nas to kaže, ušao u legendu, s pripadajućim storijama. Postoji, recimo, priča da je inspiraciju za svoje razmišljanje dobio krećući se snježnim planinama Cairngorna u Škotskoj, pa je opisivano kako je zamislio kretanje čovjeka kroz snježni nanos, gdje je čovjek čestica, a snijeg polje sile, a razlike su između ljudi, odnosno čestica, na koji način prolaze kroz to polje, na skijama, u čizmama ili cipelama, kao i kojom brzinom prolaze, a sve to određuje kako djeluju na snijeg i on na njih. No, govorit će kasnije, kako je to naprosto mit za koji ne zna točno kako je nastao. I nije to jedini mit o njemu.Ono što je posebice zanimljivo u priči o Peteru Higgsu i njegovoj teoriji, jest da je njegov prvi predloženi rad na tu temu – odbijen. Morao je dodatno objasniti svoju teoriju da bi rad bio objavljen. I tek u tom objašnjavanju, dodavanju nekoliko pasusa da sve izgleda suvislije, eksplicitno opisuje svoju česticu prvi put. Kada je postojanje čestice konačno potvrđeno u Velikom hadronskom sudaraču na CERN-u, ubrzo je, zaslugom Leona Ledermana i medija koji su aluziju spretno prihvatili, dobila ime “Božja čestica”.
I to se Higgsu nimalo nije svidjelo jer je on, naime, bio ateist. No nije ga samo to obilježavalo kao osobu. Također, znanost ga je toliko udaljila od stvarnosti da još u vrijeme kada je dobio Nobelovu nagradu nije imao ni televizor ni mobilni telefon. Prvo si je računalo nabavio za 80. rođendan. Štoviše, kada je proglašeno da je upravo on, zajedno s Francoisom Englertom, laureat za Nobelovu nagradu, nije ni bio doma da bi primio onaj za znanstvenika najsretniji poziv – da je nagradu dobio. A i kada mu je jedan bivši susjed prišao da bi mu čestitao, pitao ga je: “Koja to nagrada?” Prvo je točno, ovo drugo baš i ne. Naime, kada ga je taj bivši susjed ugledao u restoranu, dobro je znao o čemu se radi, ali odlučio se malo našaliti.
Peter Higgs bio je jednostavno čovjek svog vremena, onoga u kojem znanstvena dostignuća nisu bila uvjetovana financijama, kada su se posebno cijenila. Zato je smatrao da ga danas ne bi zaposlili, jer se sve odvija prebrzo, od znanstvenika se traži da objavljuje nekoliko radova godišnje, dok ih je on u karijeri objavio možda desetak. Činjenica je da je bio životno fasciniran fizikom čestica, no isto tako fizikom se gotovo nikada nije ni bavio nakon što je vidio učinke atomske bombe bačene na japanske gradove.
– Nije to bilo nešto u što sam želio biti uključen – kazao je. Ionako lijevih uvjerenja, podupirao je aktivno i Kampanju za nuklearno naoružanje napustivši tu aktivističku grupu kada je shvatio da tamo ima ljudi koji ne znaju razliku između nuklearnog reaktora i nuklearne bombe.