PERO GUDELJ za Slobodnu Dalmaciju: “U Srednjoj Bosni puno je reketarenja, ucijeni i prijetnji”

Jedan od najkrupnijih poduzetnika u susjednoj Bosni i Hercegovini je Hrvat Pero Gudelj, rođen u Gornjoj Večeriski pokraj Viteza prije 64 godine. Nažalost, o njemu smo mogli čitati prije pet godina nelijepim povodom: čovjek je umalo umro. No, na sreću, taj je dobrodušni i poslovno iznimno pronicljivi veseljak, rekli bismo, “pobjegao grobaru s lopate”, a o rečenoj nemiloj životnoj epizodi danas nerado govori i još uvijek ne želi sasma demistificirati je li bila riječ o atentatu ili pokušaju samoubojstva, kako se naklapalo. “Što je bilo, bilo je, važno je da sam sad živ i zdrav”, sažima Gudelj kojemu je, čini se, u trenutku najveće životne krize sam Bog pritekao u pomoć nakon prostrijelne rane glave. No, poslušat ćemo ga i nećemo evocirati ružna sjećanja, nego ćemo najaviti novi životni početak poduzetnika koji je, priznao nam je u prvom razgovoru za hrvatske medije – za “Slobodnu”, naime – u djetinjstvu patio od gladi, a danas zapošljava 3500 (tri i pol tisuće!) ljudi… Od toga je čak 75 komercijalista, koji umjesto njega odlaze na prekomorska putovanja u Hong Kong, Kinu. On se toga, veli, zasitio, a oni rade dobro, mlađi su i već dobro poznaju i robu i potrebe tržišta.

POČELO S HARMONIKOM

Gudelj je vlasnik korporacije “Fis”, tako nazvane jer je prvi kapital u životu, vrijedan oko 120 tisuća njemačkih maraka, zaradio sviranjem harmonike. I danas pomalo svira, ali za gušt, a za novac njegova veleprodaja i maloprodajna mreža prodaje pak više od 250 tisuća raznoraznih artikala: pokućstvo, igračke, posuđe, bijelu tehniku, kozmetiku, prehrambenu robu… U evidenciji stoji da “Fis” godišnje proda više od tri milijuna odjevnih predmeta i više od milijun pari obuće, a u ponudi su manjim dijelom zastupljeni i glazbeni instrumenti. S Gudeljom smo se susreli u Splitu, prije ukrcaja u trajekt za Anconu, gdje je nakon Domovinskog rata često odlazio osobno po robu u samim počecima stvaranja svojeg, danas grandioznog, poslovnog carstva. Koji je povod sadašnjeg putovanja u Anconu, pitali smo našeg sugovornika. – Idem u Italiju kupiti harmoniku – jednostavno je kazao Gudelj. – Naručio sam jednu lijepu, kićenu. Volim harmonike, ta je za moju kolekciju, nije za prodaju. Čeka me u tvornici – objasnio je Gudelj dok mu je mobitel neprestance zvonio. Među ostalima, nazvao ga je načelnik jedne općine gdje je upravo kupio zemljište; na njemu će, veli, izgraditi veću i ljepšu svadbenu salu od one koju trenutno ima u Vitezu, gradu s dvadesetak tisuća stanovnika u Srednjoj Bosni u kojemu službeno stanuje. Potom se otišao nakratko za susjednim stolom javiti splitskoj studentici iz Bosne, čija oba roditelja rade u “Fisu” – Rod’ca – objašnjava Gudelj uz osmijeh. Još je nekoliko novinskih napisa nakon preživljavanja (samo)atentata o Gudelju privuklo pozornost javnosti. Jedan od njih kaže da se nakon bolnog razvoda i propucavanja ponovno oženio, a drugi da je ponudio pedeset posto vlasništva “Fisa” na prodaju. Koliko ima istine u tome? – Prvo nije istina, jer samo jednom sam bio ženjen, i to u crkvi u Vitezu. Drugo je istina, stvarno sam naumio prodat pedeset posto vlasništva jer sam se zasitio trgovine. Želim uložiti novac u nekretnine na moru, ovdje na Jadranu, i u Beču. Ima više razloga za to, a najvažniji je izazov. Uzbuđenje – Gudelj će, naizgled mirno, no u oku mu je zaiskrila ambicija. Ono gorivo koje još nije presušilo, a cijeli ga je život vodilo ka uspjehu koji mnoge fascinira, a njemu djeluje kao nešto prirodno. Pero Gudelj, dakle, rodio se kao šesto dijete u skromnoj radničkoj obitelji u seocetu osam kilometara udaljenom od Viteza, u Gornjoj Večeriski koja je onomad brojila oko 350 stanovnika, a danas ih ima dvjesto. Zato se i ugasila osnovna škola, to jest ne postoje više ona prva četiri razreda koja je mali Pero pohađao. U više razrede pješačio je pak osam kilometara makadamom u Vitez, kao i u Srednju kemijsku školu u istom gradiću. – Nije onda bilo auta, autobusa, niti kombija. Čak ni asfalta! Išao sam i po suncu i po snijegu pješke drumom jer nije bilo druge. Ali više od toga mučila me glad i sramota; moji nisu bili imućni, nisu mi mogli dati novac za sendvič, kiflu, ćevap ko drugoj djeci u školi njihovi. Samo bi mi majka zamotala komad pite u novinski papir, a mene bi bilo stid to jesti – povjerava Gudelj tjeskobe svojega djetinjeg vremena.

POČECI ‘ROBNE RAZMJENE’

No, kako “očaj rađa genija”, tako se i mali, bistri Pero u muci dosjetio kako zaraditi pokoji dinar za prvi školski sendvič. – Sakupio bih oraha oko kuće, pa stavio u torbu i prodao djeci u školi za sitan novac, ali dovoljan za prezalogajit, kupit kiflu. Tako je počeo proces robne razmjene – blago se osmjehuje Gudelj, kojega je težak život odmalena formirao kao skromnog, nenametljivog i racionalnog čovjeka, ali i veseljaka. Pa nastavlja svoju životnu priču: – Nakon srednje Kemijske škole zaposlio sam se u vojnoj tvornici “Vitezit” u Vitezu, ali sam počeo svirati i harmoniku po zabavama. Samouk sam, ne poznajem notne znakove, ali znam kad treba krenuti iz dura i mola, a fis je dio te muzičke priče koja mi je izmijenila život. Harmonika se isplatila; puno sam svirao, i sam i s prijateljima, stoput se oznojio pa osušio, i opet ponovo. Bilo je naporno, ali veselo. I unosno. Ali, znate, najviše je trebalo svirat vikendom, a baš vikendom su bile nezgodne smjene u tvornici. I tako sam morao izabrat: ili harmonika ili tvornica. Izabrao sam harmoniku, ali sam počeo voziti i taksi jer sam tako mogo kombinirat; odsviram, naspavam se, pa u taksi. I tako četiri godine, dok nisam skupio novac za prvi kafić, koji sam nazvao “Fis”. I danas radi, a uz njega imam i nešto apartmana – kazuje Gudelj. Uz kafić je otvorio i videoteku u kojoj je osamdesetih godina imao impresivnih tisuću i dvjesto filmskih hit-naslova, pa je prirodna ekstenzija videoteke bila – privatna televizija na kojoj će prikazivati filmove. No, onda je zaratilo, a Gudelj je uvidio da je informativna televizija potrebnija od zabavne… – Kad je raketirano Sarajevo, došlo je do informativne blokade, pa smo mi počeli šibat vijesti ko neki pokret otpora; doduše, optička vidljivost bila je Vitez i okolno područje, ali svejedno smo “smetali”. Zato smo postali meta napada, granatirali su mi kuću. Morao sam odustat; predao sam odašiljače i opremu HVO-u i službeno ugasio televiziju, doduše rat je već bio pri kraju. Svih mojih tadašnjih šezdeset zaposlenika u trgovini, kafiću i videoteci čekalo je da nesretni rat prođe, da nastave normalno radit i od rada pristojno živjet. Zato sam se brzo vratio u kolotečinu, vlastitu kuću pretvorio u prvu veleprodaju i maloprodaju, počeo sve češće osobno ići u Italiju u nabavu. Nekako sam se, u svojoj četrdesetoj, stigao i oženiti Snježanom, sad već mojom bivšom ženom. Kontao sam, ići će lakše udvoje, izgubilo se u ratu puno vremena, treba stvari staviti na mjesto. Brak ipak nije preživio sva životna iskušenja, ali posao smo dobro razvili i, što je najvažnije, lijepo odgojili troje odrasle djece, dvije kćeri i sina. Svi studiraju ekonomiju. Imam i stariju kćerku iz ranije veze, ima trideset godina i vodi svoju firmu, sposobna je i ona. Podarila mi je dva unuka – sažima Gudelj. Njegov životni samoprijegor i teški rad urodili su, eto natoč razvodu, jednom lijepom životnom bilancom i ozbiljnim poslovnim uspjehom. No, Gudelj više ne radi da bi stekao, jer ima sve: tvornice, prodajnu mrežu, svadbeni salon, skijalište, ugostiteljske objekte, nekretnine na više lokacija… On sad radi da bi se zabavio, iskušao nove mogućnosti; ali uvijek oprezno, napominje.

REKETARENJE, UCJENE…

– Odlučio sam se okrenuti nekretninama u Beču jer sam se tamo povezao s prijateljima, a i želio bih više vremena tamo provoditi jer mi se klima u Srednjoj Bosni kao poduzetniku ne sviđa. To jest moj rodni kraj, ali još uvijek je težak za bisnis: puno je reketarenja, ucjena, pa i prijetnji. Ne isplati se širit poso. A Beč je fin, uređen. Ovdje poduzetnike nitko ne štiti. U Bosni sam kao državljanin i Hrvat svaki put koristio glasačko pravo za izbor hrvatskih vlasti, osim sada na predsjedničkim izborima jer sam bio na putu. Mogu vam reći da se zbog te okolnosti ništa u mom radu nije promijenilo nabolje niti nagore; za poduzetnika u BiH je puno važniji odnos sa lokalnim vlastima nego sa vlastima Republike Hrvatske i visokom politikom uopće. A u ovom našem odnosu još se puno toga može popravit – smatra naš sugovornik, koji i u 65. godini još uvijek radi petnaest sati dnevno, i to ga veseli. Pa nastavlja: – U vezi nekretnina na moru koje sam isto reko da bi kupio, e to je opet neka logika. Izračuno sam da će za najkasnije pet, šest ili sedam godina biti izgrađen autoput iz Srednje Bosne do Neuma, što bi značilo da ja svoje goste iz Viteza mogu dovesti do mora za dva sata lagane vožnje. Zanimljiv mi je Neum, Makarska rivijera, ali može i nešto sjevernije. Ostrva me ne interesuju, to je komplicirano jer ovisiš o trajektu. Naputovo sam se ja samo od Splita do Ankone i nazad dovoljno za dva života – osmjehuje se opet Pero. Mi smo ga za kraj priupitali gdje se vidi za, primjerice, desetak godina. Očekivali smo nešto kao “uz harmoniku i mezu, možda unuke”, “prstace iz Neuma u vlastitom hotelu na bosanskohercegovačkoj rivijeri”, i slično. No, Gudelj će kao iz topa: – Vidim se u novom biznisu i u novom braku. Ako Bog da – poručio je 64-godišnji Pero Gudelj, dobrodušni “kapitalac” na pragu novog velikog životnog početka.