Od 2012. godine prošlo je šest godina! Šest! Ukoliko se pitate zašto vam naglašavam koliko je godina prošlo samo se vratite na sliku iznad. Od 2012. godine vrijeme je stalo za zgradu koju vidite pored table na slici! Stalo je i sada se ta ista zgrada pretvara u opustošenu ruševnu koja je trebala postati središte najljepših događanja u gradu. Dom kulture! Dakle mjesto gdje smo trebali gledati predstave, čitati knjige, slušati predavanja, sudjelovati u okruglim stolovima, kreirati dio povijesti…
Osam godina smo gluhi i slijepi na mnogo toga, ali gledajući ovu sliku pitam vas do kada će to trajati? Pitam se čije li je predizborno obećanje bila ova zgrada? Zbog čega je započeta uopće gradnja? Tko je ulagao u nju? Kome je bila namijenjena? Tko je nadgledao radove? Tko je obustavio radove? Bezbrojno je mnoštvo pitanja koja mi trenutno kolaju u glavi, ono jedno je najglasnije „Zašto lažu nam u lice?“?! Zašto?
Tko je kriv?
Mi smo krivi! Samo mi, slijepi i gluhi građani Novog Travnika! Pa i što će nam taj Dom kulture?! Što će nam kultura uopće?! Što?
Gledajte i ove godine povjerovati u raznorazna obećanja, mislim na ona predizborna, znaš bit će i asfalta i rasvjete, bit će i zgrada, domova, kulture i većih plaća. Ma bit će svega … Bit će, ponovo će biti, dok se ne uhvatimo u koštac pa ne otvorimo oči pred ovakvim prizorima. Bit će, ponovo će biti kada odbijemo vjerovati u laži koje nam se serviraju, sviđalo se to našim ušima li ne!
Tko je kriv?
Nažalost mi smo krivi, jer foteljašima ne kucamo im na vrata, ne pitamo, ne borimo se, ne tiče nas se, strahujemo, djeca nam odlaze, dugovanja se gomilaju, razvlači se od plaće do plaće … Mi smo krivi, jer potpuno krivim ljudima i idealima vjerujemo, njih biramo, oni nas vode i dovode do kontejnera, opustošenih ruševina, praznih domova i novčanika. Ovce smjerno idu na šišanje. I još puno bi vam toga rekla, odnosno podvukla sve ono čega ste i možda sami svjesni, ukoliko niste postanite što prije, jer kada vam sve to zatitra pred očima i ušima u glavi će vam odzvanjati samo jedno pitanje kao meni sada:
Zašto lažu nam u lice?