Tri su godine prošle od kada je Rusija započela svoju agresiju na Ukrajinu, u kojoj su razorene stotine mjesta i u kojoj je poginulo na destine tisuća ljudi na obje strane. Nakon tri godine nemilosrdnog ratovanja, i Ukrajina i Rusija sve češće spominju pregovore, no pitanje je koja će biti cijena mira.
Kada su tog 24. veljače 2022. godine oko 6.30 ujutro ruske snage prešle granicu i ušle na teritorij Ukrajine, većinu analitičara početak invazije Rusije na susjednu zemlju nije iznenadio. Ruska vojska mjesecima se već bila okupljala oko granice, američke tajne službe upozoravale su Ukrajince da je ruski predsjednik Vladimir Putin spreman ići do kraja, a i on sam je mjesecima ranije upozoravao i prijetio Zapadu te NATO savezu.
‘Donio sam odluku o provođenju specijalne vojne operacije. Njezin cilj je zaštita ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu od strane kijevskog režima. I stoga ćemo pokušati demilitarizirati i denacificirati Ukrajinu. I također ćemo privesti pravdi one koji su počinili brojne krvave zločine nad civilima, uključujući građane Ruske Federacije’, tim je riječima Putin u noći s 23. na 24. veljače najavio početak invazije.
Tog 24. veljače Rusija je krenula iz tri pravca – iz pravca Bjelorusije na sjever Ukrajine, iz pravca Donbasa na istoku iz pravca poluotoka Krima na jugu. Ruske su snage prvih dana brzo napredovale, milijuni diljem svijeta mogli su gledati neprekidne kolone ruskih tenkova kako prelaze preko granice i kreću se prema glavnom ukrajinskom gradu Kijevu, kojem je u jednom trenu prijetilo da bude i opkoljen. Ukrajinski vojnici uspješno su obranili zračnu luku Hostomel, nedaleko od Kijeva i tako poremetili ruske planove, a dodatan otpor u obrani Kijeva natjerao je rusku vojsku da se povuče i da sve snage usmjeri na istok Ukrajine. Ukrajinske snage tijekom posljednje tri godine oslobodile su u ofenzivi i dio juga Ukrajine, područje oko Harkiva te slabo napredovale u propaloj ofenzivi na istoku Ukrajine.
Nakon tri godine bez pobjednika
Kakva je situacija tri godine kasnije za tportal pojašnjava bivši saborski zastupnik i vanjskopolitički analitičar Tonči Tadić.
‘Nakon tri godine je zorno da Rusija ne može zauzeti Ukrajinu. To je potpuno jasno. Oni su u čitavoj 2024. uz potrošnju oko 200 tisuća što mrtvih, što ranjenih vojnika i par tisuća oklopnih vozila i tenkova zauzeli površinu grada Zagreba. Istodobno su Ukrajinci s daleko manje angažiranog ljudstva zauzeli mrvicu veći teritorij u području Kurska, s kojeg ruska vojska nije u stanju izbaciti Ukrajince. Logistika Ruske vojske doseže karikaturalne razine. Oni su nakon korištenja kineskih terenskih automobila, mobilizacije svih mogućih kombija i kamiona koji su na raspolaganju, na kraju počeli koristiti čak i magarce. To je, podsjećam kako joj se nekad tepalo, druga vojska svijeta. Nažalost, Ukrajina radi manjka oružja ne može provesti nekakve sveobuhvatne operacije oslobađanja svog teritorija, no treba uzeti u obzir da je prije tri godine, početkom ožujka, Rusija imala pod kontrolom 35 posto teritorija Ukrajine, da bi Ukrajina tijekom 2022. u svibnju i u rujnu vratila praktično polovicu okupiranog područja. I od tad se područje pod ruskom okupacijom kreće na otprilike 18 posto teritorija, od čega je sve zauzeto unutar prvih par tjedana. Odnosno, Krim je zauzet još 2014. Dakle, nema nikakvih spektakularnih oklopnih prodora, nema nikakvih naznaka da Rusija može svojim snagama ući u Kijev‘, kaže Tadić za tportal.
Uz ovakvo sporo napredovanje, gdje se osvaja jedna njiva ili drvored tjedno, smatra Tadić, Rusima bi za osvajanje Ukrajine bilo potrebno 150 godina i mobilizacija kompletnog muškog stanovništva Kine.
Rusija pritom, kao i Ukrajina, ima problem s naoružanjem – 60 posto onoga što Rusija ispali na Ukrajinu dolazi iz Sjeverne Koreje i Irana, kaže Tadić, dodavši da većina onoga što Ukrajina ispali proizvedeno je u samoj Ukrajini. Plus tu je velika međunarodna vojna pomoć Ukrajini.
‘Nema nikakvih brzih prodora. Rat je pretežito rovovski, uz obilato korištenje dronova u svakoj mogući varijanti, i u zraku, i na kopnu, i na moru. A nemojmo zaboraviti da je, uz ovladavanje Ukrajinom i pokušaj pretvaranja Ukrajine u vazalnu državu, drugi ključni strateški cilj ovog rata bila je ruska kontrola nad Crnim morem, s pomoću poluotoka Krim i pomorske blokade Ukrajine. To je završilo tako da je ruska flota praktično istjerana s Crnog mora. Na Krimu je razoreno sve što je vrijedno za rusku Crnomorsku flotu, uključujući razaranje stožera ruske Crnomorske flote. Ruska flota, što se tiče Crnog mora svedena je na Novorosijsk, na istočnoj obali i nije u stanju provoditi blokadu pomorskih puteva na Crnom moru. Dakle, to je prvi put u povijesti ratovanja da zemlja bez flote na moru potuče nečiju moćnu flotu. Tako da zvuče karikaturalno izjave američkog ministra obrane da se američka marinca teško može nositi s ruskom flotom. I to je očito jedna potpuno sumanuta pro-ruska floskula’, podsjeća Tadić.
Od jednotjednog osvajanja do tri godine rovovske bitke
Strelovito napredovanje Rusije u prvim danima invazije šokiralo je cijeli svijet i mnogi su bili uvjereni da Ukrajinci nemaju šanse te su mnogi bili uvjereni da će ruska vojska riješiti sve u prvih par tjedana te okupirati gotovo cijelu Ukrajinu. Tadić situaciju uspoređuje s onom za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj.
‘Hrvatska i Slovenija imaju jednu prednost u odnosu na ostale zemlje članice EU jer smo živjeli u zemlji u kojoj se propagiralo kako je JNA velika i nezaustavljiva. I to je zapravo suština priče. U oba slučaja, bilo kod JNA, bilo kod ruske vojske, se radilo o zastrašivanju, spinu i obmani snagom tih vojski. Ja ne želim reći da te vojske nisu bile moćne. JNA i ruska vojska su moćne vojske, međutim nisu nesavladive i nepobjedive. Dojam nesavladivosti i nepobjedivosti ruske vojske stvaran je na vojnim vježbama. Međutim, te vojne vježbe nisu rađene zato da testiraju spremnost ruske vojske nego su brižljivo koreografirane kao filmovi Veljka Bulajića da pokažu iznadprosječnu vještinu ruske vojske. Dakle, jedan sofisticirani vojni teatar koji je uspio u osnovnoj nakani uvjeriti ključnog protivnika, SAD i Kinu, kako je ruska vojska nezaustavljiva. Odatle dolaze sumanute procjene načelnika glavnog stožera SAD-a da Ukrajina može izdržati najviše 4-5 dana. To se pokazalo kao potpuni promašaj’, kaže Tadić.
Uz to, napominje Tadić, krive procjene snage ruske vojske i Rusije dolaze i od tzv. poznavatelja Rusije, koji svi, smatra, kad tad postanu rusofili.
‘Snazi zemlje ne doprinosi njezina pustoš. A o brojnosti stanovništva bi se dalo razgovarati. Na kraju krajeva, samih Rusa per se, odbijemo li mongolske i srednjoazijske narode, ima manje nego Japanaca. Sa sličnom starosnom strukturom, to je stanovništvo koje stari. I treće, što je ključno, za vođenje rata je bitna logistika, odnosno gospodarska potpora ratnim naporima. Ili, kako je rekao svojedobno, Helmut von Moltke, načelnik glavnog stožera Kraljevine Pruske – Amateri se bave taktikom, a profesionalci logistikom. O kakvom vođenju svjetskog rata možemo govoriti kod zemlje koja ima gospodarski potencijal jednak s broju zemalja bivše Jugoslavije plus Albanija, Grčka, Rumunjska i Turska? To je gospodarski potencijal današnje Rusije. Sa svim plinom, naftom i dijamantima zajedno. Dakle, nitko normalan ne očekuje da ovaj skup balkanskih zemalja i Turske može voditi svjetski rat protiv Kine ili SAD-a. Kad stavite na papir njihov demografski potencijal i njihov gospodarski potencijal, onda vidite da je to besmisleno, osim u aspektu nuklearnog oružja’, poručuje Tadić.
Pomoć sa Zapada i sankcije Rusiji
Ukrajina u prvim tjednima obranila zahvaljujući nevjerojatnoj borbenosti svojih vojnika, ali i pomoći sa Zapada koja je odmah počela stizati i koja stiže i danas. Rusija se našla pod sankcijama, koje trpi i danas, pa tako EU ovih dana donosi 16. paket sankcija koje za cilj imaju zabranu uvoza ruskog aluminija, suspenziju prava na emitiranje u Europskoj uniji za osam ruskih medija, zabranu pristupa sustavu SWIFT, stavljanje na popis još 73 broda iz tzv. ruske ‘flote u sjeni’, nove zabrane izvoza (kemijski prekursori, krom, drugi proizvodi koji se koriste u računalnim numeričkim strojevim (CNC), te zabranu usluga (rafinerije nafte i plina).
‘Ukrajina bi bez zapadne pomoći, a moramo reći da je pomoć Europske unije dvostruko veća od američke pomoći (SAD uglavnom daju vojnu pomoć, a Europska unija daje financijsku, humanitarnu i vojnu pomoć), gospodarski kolabirala. Vojno ne bi bilo nekih prodora, ali ona bi gospodarski kolabirala jer bez tog ne bi mogli omogućiti vođenje rata. Ukrajina doista ne bi mogla preživjeti bez pomoći Europske unije, ali Europskoj uniji je opet jasno da je pobjeda Rusije u Ukrajini zapravo smrtna opasnost za europski kontinent. Ukrajina je opomena svima u Europi da nam vrijeme ubrzano curi i da pusti li se Putinu da zauzme tu zemlju, svi drugi će polako doći na red. Ruski uspjeh u Ukrajini, odnosno da je ‘specijalna vojna operacija’ doista prošla u tjedan dana kako je Putin to planirao, mi bismo ovdje imali silnih problema sa Srbijom i Republikom Srpskom. I to treba imati u vidu. Dakle, Ukrajina je zapravo ohladila sve takve luđačke planove. Koliko su sankcije naštetile Rusiji? Rusija je izbačena iz svih financijskih tijekova i nema investicija u gospodarstvo i teško da će se na njih vratiti. Priča da je otvorena prema BRICS-u ne znači ništa jer su još uvijek zatvoreni financijski tokovi i tržišta najimućnijih zemalja, dakle članica G7, odnosno EU i SAD-a, gdje je plasirala svoje proizvode. Ruski izvoz u pravilu se sastojao skoro 80 posto od nafte i plina, ostalo je činilo oružje. Naftu mogu prodavati eventualno preko crne flote tankera kupcima u svijetu. Rusko oružje više ne izvoze jer im treba, a i malo tko ga kupuje jer se pokazuje neučinkovito. Inflacija u Rusiji se bliži 20 posto. Prošle godine su imali velikih problema s nabavom životnih namirnica, poput jaja i maslaca. I zapravo se sve više boje hiperinflacije. Vi uz postojeću ratnu privredu u Rusiji, teško možete kupiti u Rusiji proizvedene cipele, ali možete recimo kupiti jednu lijepu ručnu bombu. Odnosno ne možete kupiti možda automobil, ali možete kupiti jedan lijepi tenk. I što je najvažnije došlo do potpunog prekida komunikacije u znanstvenoj i kulturnoj sferi. Taj soft power koju je Rusija mogla prije toga emitirati prema Zapadu je prestao, osim u putinofilskim, odnosno trumpofilskim krugovima u EU’, kaže nam Tadić.
Početak pregovora?
Tri godine ratovanja evidentno su iscrpile i jednu i drugu strane. Ukrajina se suočava ne neizvjesnom budućnošću po pitanju pomoći, s obzirom na promjenu vlasti u Americi. S druge strane, Rusija svakim danom sve više iscrpljuje svoje vojno ljudstvo te je morala pribjeći da se i ratovanje na njenoj strani uključe i vojnici Sjeverne Koreje, i to ne pretjerano uspješno.
Nije ni čudo da su obje strane ozbiljnije počele govoriti o mirovnim pregovorima, no i tu je zapelo na prvom koraku. SAD pod novim predsjednikom Trumpom odlučila se na pregovore samo s Rusijom, dok su Ukrajina i Europska unija zasad isključene iz tih razgovora. Ukrajini je jedino došla ponuda da preda 50 posto svojih rijetkih metala SAD-u u zamjenu za nastavak pomoći, što je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odbio te izazvao bijes Trumpa, koji ga je nazvao ‘diktatorom’.
‘Ovo su pregovori kako ih je zamislio Trump i to su pregovori o tome kako prisiliti Ukrajinu na kapitulaciju. To je svrha i smisao pregovora, odnosno kako tu kapitulaciju Ukrajine s američke strane prodati Ukrajincima kao pobjedu. I onda tu pobjedu naplatiti korištenjem ukrajinskih rudnih bogatstava. To je svrha cijele priče. Tu nema ni trunke nikakve geopolitike, osim sitne, kratkovidne ekonomske računice Trumpa i kruga oko njega. To će im se u konačnici obiti o glavu. Ne vjerujem da će Ukrajina na to pristati i vjerujem da će na kraju doći do nekog sporazuma. Međutim, svi ti sporazumi koje Trump zamišlja imaju dva ključna problema. Prvo je cijenu za njih trebaju platiti Ukrajina i Europska unija, a da ih to nitko nije pitao. I drugo, ne postoje apsolutno nikakva jamstva da će se Putin toga držati’, kaže Tadić.
Stoga je naš sugovornik predložio svoj ‘Tadićev mirovni plan’.
‘S obzirom na to da su SAD prisilile Ukrajinu 1994. da Rusiji preda 1900 nuklearnih bojnih glava, flotu strateških bombardera i flotu strateških raketa. Nužno je da Trumpova administracija najprije kompenzira Ukrajini taj trošak, odnosno da prebije taj trošak s troškom oružja kojeg je donirala Ukrajini te da Ukrajini donira 10 posto nuklearnog arsenala kojeg je nekad imala. Tadićev mirovni plan znači da SAD Ukrajini doniraju 190 nuklearnih bojnih glava. Rat nakon toga prestaje unutar 24 sata, a nakon toga slijedi i povlačenje ruskih snaga s ukrajinskog teritorija’, predlaže Tadić.
Kako vratiti okupirani teritorij?
Ukrajina kao uvjet u pregovorima, naravno, traži i povrat svog teritorija, no pravo je pitanje može li to dobiti.
‘To sve proizlazi iz hrvatskog iskustva mirne reintegracije. Međutim, mirna reintegracija je uspjela u Podunavlju zato što je prije toga Oluja bila uspješna. Da je Oluja bila neuspješna, ne bi bilo ni mirne reintegracije. Oluja je bila poruka Srbima da mogu proći tako ako ne i gore. Ukrajina ne može dobiti od Rusije ustupke u vraćanju teritorija bez značajne vojne pobjede. To je posve jasno. Rusi nikad neće svojevoljno otići. Oni su otišli iz područja Harkiva, iz područja Hersona jer su na to bili prisiljeni. Kao što su prije toga bili prisiljeni pustiti sjeverna okupirana područja jer je njihovo držanje bilo vojno neodrživo. Na tom okupiranom teritoriju Rusija provodi nasilnu rusifikaciju stanovništva. S tog teritorija oteto je 19.000 ukrajinske djece i prebačeno u Rusiju radi dodatne rusifikacije. Na tom teritoriju je uništeno sve što se moglo uništiti. Gospodarski je upropašteno sve što se moglo upropastiti. Odatle je opljačkano sve što bi Rusiji mogli biti od ikakve koristi – od žita na ukrajinskim njivama do čelika iz Azovstala. Jer to je način na koji Rusija ratuje. Taj teritorij pod ruskom okupacijom ne može doživjeti ništa dobro’, kaže Tadić.
Kao adut u pregovorima Ukrajina ima i osvojeni teritorij same Rusije, u Kurskoj oblasti.
‘Svrha Kurska i predstojećih ukrajinskih napada je zapravo pokazati da se Rusija ne može braniti. Da oni nemaju snagu za obranu svog teritorija i da napad na Rusiju neće uzrokovati nuklearni rat. Mi imamo prvi put u povijesti situaciju da nenuklearna zemlja napada teritoriju nuklearne sile, a da to nije uzrokovalo nuklearni rat. Što sam pokazuje su sve ograde o nekorištenju američkih, francuskih ili njemačkih raketa na tlu Rusije jer bi to kao izazvalo nuklearni rat, da su sve te ograde potpuno besmislene. Ključna karakteristika ovog rata je zapravo permanentni propagandni rat usmjeren prema Zapadu kako bi se spriječila svaka pomoć Ukrajini. S jedne strane naglašavanjem ruskih vojnih uspjeha i neuspjeha Ukrajine, čega su puni i domaći mediji, a s druge strane s 43 ruske nuklearne prijetnje ako se Ukrajini pošalje ikakvo oružje. Sve u skladu s doktrinom generala Gerasimova, načelnika glavnog stožera ruske vojske, koji je još 2013. u svojoj doktrini obznanio da se Rusija tehnološki ne može nositi s NATO-om u modernom ratovanju, ali da tu prednost Zapada može kompenzirati intenzivnim propagandnim ratom, i to uz pomoć korisnih budala na Zapadu koji će naglašavati te navodne ruske prednosti i širiti strah od ruskog nuklearnog rata’, smatra Tadić.
Scena.ba