Ljubičić je taj istureni veznjak, no on ne igra kao ‘desetka’, već ulazi iz drugog plana kao ‘bonus’ napadač. Međutim, ima manje udaraca od stopera Domíngueza
Zašto vezni red Dinama ove sezone u velikom broju slučajeva izgleda nedorečeno? Pitanje je to taktičke prirode koje se ne temelji toliko na principu koliko je određeni igrač dobar ili ne, već najviše na sveopćoj koncepciji igre. I kad govorimo o ovoj temi, pogrešno je bazirati se isključivo na ishode utakmica, već na to koliko određeni koncepti izgledaju održivima ili neodrživima. Nije Dinamov puk bez razloga bio nezadovoljan nakon, recimo, pobjede protiv Rijeke. Navijači su svjesni da određene konstelacije u igri dugoročno nisu održive.
Ne može se reći da igrači poput Josipa Mišića, Ismaela Bennacera, Mihe Zajca i Dejana Ljubičića nisu kvalitetni. O Mišićevim kvalitetama ne treba previše trošiti riječi, Bennacer nam je samo onom asistencijom za Bakrara protiv Rijeke pokazao da je njegov “plafon” iznimno visok, Zajc je u nekoliko navrata, posebice u utakmicama protiv Hajduka i Varaždina, dao dokaz koliko kvalitete ima s loptom u nogama, a Ljubičić je u velikom broju navrata svojim kretnjama pokazao da ima odličan osjećaj za pronalaženje praznih prostora. Kako je onda moguće da Dinamov vezni red izgleda toliko blijedo?
Postoje dva glavna razloga za to, jedan u drugoj fazi posjeda, a jedan u onoj posljednjoj, trećoj fazi. Krenimo redom, s drugom fazom. Ozljeda Morisa Valinčića izrazito je snažno utjecala na koncepciju Dinamove igre, posebice u veznom redu. Valinčić je zamišljen kao igrač koji se pri posjedu diže prilično visoko te u razigravanju figurira kao dodatna osmica, pozicionira se prema unutra i ponaša se kao pomoćni playmaker te je pozamašan volumen lopti išao na njega baš u tom kontekstu. Tada je Dinamov vezni red izgledao kudikamo bolje jer je imao tog dodatnog, da se tako izrazimo, pseudoveznjaka koji je konstantno pridonosio stvaranju brojčane nadmoći u sredini. Onda spomenuti veznjaci imaju više prostora i samim time više dolaze do izražaja, ili protivnik mora iskakati iz zadnje linije pa se stvaraju prostori u napadu. Otkako se Valinčić ozlijedio, Dinamo s desnim bekom tu taktiku više nije upražnjavao i klasični veznjaci su najednom ostali bez tog dodatnog prostora za manevar, a obrane suparnika daleko manje opterećene zbog veće statičnosti Dinamove strukture u posjedu.
Što se tiče posljednje trećine, odnosno zadnje faze posjeda, najčešći je problem to što nedostaje međulinijski igrač. Ljubičić je najčešće taj istureni veznjak, no on profilno nema interesa primati loptu kao desetka i generalno se ponašati kao desetka, a po viđenom je očito da ni ne dobiva takve zadatke. On je igrač ulaska iz drugog plana koji se najčešće voli ponašati kao “bonus” centarfor. Međutim, to pozicioniranje se zasad i nije isplatilo, budući da čak i stoper Sergi Domínguez ima više udaraca po utakmici od njega. Što se onda događa? Onda u Dinamu nastaje jedna ogromna rupa između vezne linije i napada, posebice kad uzmemo u obzir da su trenutačna krila (Lisica i Hoxha) krila širine, a ne krila međuprostora te da nijedan napadač u trenutačnoj konstelaciji ne živi od kombinatorike i dolaženja u međuprostore. Igrači koji su najbliži takvim profilima “desetke” su Luka Stojković, Gabriel Vidović i Robert Mudražija, no tu dolazimo do drugog problema, a to je taj što, ako zaključujemo po minutaži, trener Mario Kovačević ne smatra nijednog od tih igrača dovoljno dobrima da budu te glavne fokalne točke povezivanja dvaju linija.
Imati međulinijskog igrača glavni je aspekt za lomiti suparnički niski blok, što je tema koja se često karakterizirala kao jedan od najvećih Dinamovih problema. Probijanje niskog bloka se na silu može raditi dalekometnim udarcima ili nizanjem centaršuteva, no strukturalno lomljenje niskog bloka se može dogoditi isključivo korištenjem međulinijskog igrača u posljednjoj trećini. Kad imate takvog igrača, njega nitko od suparnika tehnički ne može pokriti. Ako ga pokrije zadnji vezni, onda više ne zatvara linije dodavanja koje treba zatvarati, a ako stoper iskače na njega, ostavlja opasan prostor iza sebe i svojeg “partnera” ostavlja u jedan na jedan situaciji s centarforom.
Dokaz itekako postoji
A momčadi koja ima posjed taj međulinijski igrač pomaže kako bi u zadnjoj trećini formirao trokute za dodavanja i omogućio fluidnost te kombinatoriku u posljednjoj trećini terena. Isto tako, međulinijski igrač osigurava da imaš opciju za povratne lopte s krila ili da imaš sigurnog igrača na odbijancu na rubu kaznenog prostora. Dinamo u svojem sustavu takvog igrača i takvu poziciju ne koristi. Ljubičić, kao što smo već i spomenuli ulazi u završnicu kao drugi napadač a dvojac Mišić – Zajc ili Mišić – Bennacer ostaje daleko od suparničkog gola, primarno zbog svojih zadaća. Dokaz koliko sama pojava međulinijskog igrača ima utjecaja je utakmica protiv Istre 1961. U tom susretu je startao Luka Stojković koji je upisao asistenciju i imao čak devet udaraca, ali i osam ključnih dodavanja, odnosno dodavanja za udarac. U redu, Stojković nije bio precizan iz spomenutih udaraca, ali sama činjenica da se uopće pronašao u pozicijama za toliko velik broj pokušaja dovoljno govori koliko ova uloga sama po sebi bolno nedostaje Dinamu.