Zlo u naselju Podgradina u Vitezu ubilo je osmero djece: Sanju Garić, (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečura (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanju Križanović (1978.), Augustinu Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.)
Djeca imaju ime i prezime. A zločinca ni do danas nema
– Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas.
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Možda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na djećijem igralištu to ljetno predvecerje.
Možda su krivi naši roditelji sto su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??
Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.
Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?
Da sam ušla u kuću par minuta ranije mozda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a mozda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Možda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se često sta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?
Sječam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
KAKO JE LETEĆI HOLANĐANIN POBIO DJECU U VITEZU
Čujem neki zvuk nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrlit.
Ležim ne osjetim nista!
Čujem nase mame i tate kako nas zovu i vrište..
Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nesto boli,ne znam sta joj je ne vidim je.
Tata plaće, trći, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem…
Ne boli me ništa, vec nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu… S
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rodjenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Mozda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka nase roditelje, ono sto je medju vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjecaju kakvi smo bili, slike koje su dozivjeli nakon pada granate nitko ne moze zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvecerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi cekamo 27 god!
Cekati cemo jos!
Vremena imamo jer smo u beskonacnosti, imate li Vi?
Mozda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na djecijem igralistu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zlocinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!