U carstvu zvanom Institucija s „lovom“ vlada običaj star podosta desetljeća: na tron se ne
postavljaju oni koji znaju, nego oni koji hoće.
Jednog maglovitog jutra, hodnicima punim mirisa ustajale kave i starog duhana, pojavila se četa
šegrta. Papiri u džepu potvrđivali su njihov pedigre, a njihova nesigurna lica govorila sve drugo.
Stolice na koje su ih posjeli bile su veće od njih samih: noge su im visile u zraku, a cipela je
ritmično udarala o rub stolice, stvarajući zvuk kao u razredu gdje se đak dosađuje.
Publika je promatrala i šaptala, kao da gleda lutkarsku predstavu: šegrti su pružali ruke prema
papirima na stolu, ali nikako da ih dohvate. Kad bi i pokušali, mentori; starci iz vremena crvenih
knjižica i propisanih parola, glasno bi se nakašljali, škripnuli stolicom i rekli: „Ne mislite vi! Mi
mislimo za vas. Vi samo potpisujete!“
Miris vlažnih spisa i prašnjavih arhiva uvlačio se u nosnice, ostavljajući gorak okus nečega što je
odavno trebalo biti bačeno. Odzvanjanje pečata po papirima miješalo se sa zveckanjem žlica o
staklene čaše u kantini, gdje se služila rijetka juha i prekuhana tjestenina. Sve je podsjećalo na
kazalište apsurda: scena je bila prava, ali glumci nisu znali tekst.
I tako se u zemlji Institucija s „lovom“ rodila nova titula: nedorasli šegrti zastarjelih mentora:
Oni ne vode, nego se vode.
Oni ne odlučuju, nego izvršavaju.
A mentori, premda odavno izvan vremena, uvjeravali su sve oko sebe da je to jedini ispravni put.
Narod se smijao u brk, ali tiho, iza ruku. Smijeh je mirisao na ironiju i s okusom na sol suza. Jer
svatko je znao: kada ti zastarjeli mentori podare šegrte, to nije nova predstava to je repriza, samo
sada u boji.
Ali jednoga dana publika je ustala, pobunila se. Prvo jedan čovjek, pa zatim žena, pa cijeli red. I
umjesto pljeska, čuo se škrip stolica koje su vukli prema pozornici. „Ako već sjedite na našim
mjestima,“ rekli su, „onda barem sami pometite za sobom!“
Šegrti su se zbunili, mentori zakašljali, a scena se ispunila prašinom i mirisom starog vlažnog
parketa. Publika im je dobacila metle, a oni su ih nespretno uhvatili. Metle su bile preduge,
padale su im iz ruku, zapinjale za stolice i papire. Neki šegrti su se međusobno sudarali, drugi su
metlom pogodili mentora u rebra, a jedan se čak zapleo u vlastitu nogavicu.
Publika se prvo grohotom smijala, a onda tiho uzdahnula. Jer u tom tragikomičnom prizoru
otkrila se cijela istina Institucija s „lovom“: ni pomesti nisu mogli bez uputa mentora. A mentori,
iako nagnuti i klimavi, opet su došli šaptati u uho: „Drži metlu ovako… ne misliš ti, mi mislimo
za tebe…“ I tako je predstava potrajala, ovoga puta pod novim naslovom: „Nedorasli šegrti i
metle koje nikada neće dohvatiti pod.“
Darinka Krešić
Scena.ba