Svjesni nemaloga utjecaja materijalizma, skrećemo pozornost na problem današnjice nazvan sponzoruše i sponzori bez obzira s koje strane dolazio i na koji se rod i spol odnosio.
Piše: Ivan Vrljić
Gledajući svu neimaštinu i bijedu hercegovačkoga podneblja, malo se koji čovjek neće složiti s time da je riječ o masovnoj pojavi za koju baš i nema lijeka. Prvo je labilno utemeljenje da svaki mladić ili djevojka mora biti u državnoj službi, voziti BMW ili Mercedes ili, pak, nositi markiranu odjeću da bi bio kategoriziran kao netko i nešto u oku hercegovačkoga promatrača. Čak se i jadni roditelji bore danonoćno za kruh naš svagdašnji radeći više poslova odjednom ne bi li sinu ili kćeri priuštili luksuzan tretman vidljiv oku, makar lažno na mjesec, dva ili godinu dana. Druga je pojava još morbidnija u svom dalekosežnom djelovanju; svi bi, sa što manje truda, sjedeći u uredu, zarađivali tisuće i tisuće maraka, drugim riječima – bili bi plaćeni za nerad. Tu treba spomenuti i putovanja u egzotične krajeve da bi priskrbili laskavu titulu posvudnosti na društvenim mrežama. Sve to, upamtimo dobro, uništava generacije mladića i djevojaka dajući lažnu sliku luksuza i bogatstva koju svatko plaća obično u dugovima, svađama i zavidnosti jednih prema drugima. Nisu krivac samo mediji i poslijeratno društvo, nego je to bitno ukorijenjeno u našem porivu dokazivanja svijetu da imamo moć, novac i višak slobodnoga vremena na raspolaganju. Obrnute ljestvice vrijednosti gdje je uzor osoba koja je bahata, arogantna i vozi tristo na sat ispred policije, svakodnevno devijantno ponašanje mladih gdje su opijanje i tučnjava normalne pojave dio su naše svakodnevice. Zar smo toliki malograđani da nam je uzor osoba koja uz malo truda dobiva sve, gdje su škola i fakultet mjesta za štrebere, gdje su fini mladići ili djevojke etiketirani kao nekakvi glupani i beskičmenjaci? Mi smo krivi, nitko drugi nije. Svako nam okupljanje započinje viješću o nekome tko je zaglavio i pao na nečemu ili se u međuvremenu ubio. Ljudi moji, vrijeme je za pozitivno djelovanje i promicanje pozitivnih vrijednosti. Sjetimo se još i obitelji – stupa društva. Obitelj kao jezgra i osnovna stanica društva mora korjenito proći reformu, bilo u školskoj ili religijskoj zajednici. Veliki su problemi to što je pošten rad postao sramota i što živimo u psihozi i stalnom strahu od nadolazećih provala, krađa i svega ostalog. Svako vrijeme nosi svoje izazove i život je težak, a nama je zadatak da ga učinimo ljepšim i boljim za mladež koja nam tek dolazi. Oslobodimo ih služenja lažnim kumirima luksuza i bogatstva da napokon shvate da se jedino vlastitim trudom, znojem i radom može postići koliko-toliko dobar rezultat. Znamo da je teško, ali barem – pokušajmo!