Udruga za razvoj glazbene umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruga Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, u suradnji s Portalom Strane i Umjetničkom galerijom Bosne i Hercegovine.
Tekst „Varijacije“, autora Vladimira Arsenića, donosi književnu refleksiju na kompoziciju izvedenu na koncertu ansambla SA Sinfonietta, održanom 12. prosinca u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine.
Ekfrastički tekst pokušava rekreirati umjetničke oblike kojima su se bavila glazbena djela te prenijeti njihove dominantne izražajne elemente – povremeno kroz narativnost, a povremeno kroz lirizam ili slikovitost jezika. U cjelini, on odražava osjećaj jedinstva emotivnog i intelektualnog doživljaja koji je glazba inspirirala.
Tekst je napisao Vladimir Arsenić.
Varijacije
Johann Sebastian Bach Goldberg varijacije, BWV 988
Dječak svira klavir.
Netko je zapisao da dječak svira klavir ispred sobe u kojoj je čovjek koji ne može spavati. Možda je istina, nitko se točno ne sjeća tog događaja. Netko je zapisao da nije moguće sjećati se događaja od prije šezdeset godina u kojem dječak svira klavir u predsoblju bogatog insomničara. Možda ti ljudi imaju imena, ali ona su nebitna za ovu priču, ako je ovo priča. Netko je rekao da je priča o dječaku koji svira klavir ispred sobe bogatog grofa, veleposlanika Carske Rusije u Saskoj, nepouzdano sjećanje osobe koja je priču čula i zapisala šezdeset godina kasnije, u trenutku kada su svi – i dječak, i veleposlanik, i skladatelj – odavno mrtvi. Možda je sjećanje sve što nam ostaje. Netko smatra da je činjenica da su svi akteri ove priče, koja možda i nije priča, odavno mrtvi, apsolutno nebitna, jer ono što je ostalo iza njih veće je i značajnije od svih njih, a klavir se svakako raspao ili je prodan ili je sjekirom iscijepan i naložen kao ogrjev, a njegove žice zahrđale, pretvorile se u prašinu, finu i crvenu; kuća u kojoj je ležao veleposlanik-insomničar odavno ne postoji, na njezinom je mjestu sada moderna zgrada od stakla i čelika, premda je na istom mjestu bila garaža za zaprežna vozila koja je kasnije pretvorena u vatrogasnu postaju, ali je ta zgrada tijekom Drugoga svjetskog rata stradala u bombardiranju, a što se tiče četrnaestogodišnjeg mladića, on je umro ne dočekavši punoljetnost jer takvo je bilo vrijeme, nije bilo antibiotika i ljudi su umirali naizgled ni od čega. Možda se sada priča širi u neočekivanom smjeru.
Netko smatra da je štura, nepouzdana informacija o dječaku od četrnaest godina, koji u to vrijeme možda i nije smatran dječakom, iz koje su potekle priče o, na primjer, zgradama u Leipzigu, o na primjer, Carskim Veleposlanicima, o na primjer, starim klavirima koji su propadali jer su drvo od kojeg su napravljeni napali crvi, ili neka sasvim druga koja će možda biti ispričana, sasvim dovoljna kao zametak priče, kao prapriča, prvobitna priča koja doduše nije mogla biti ispričana među homo sapiensima u prapovijesti jer klavira nije bilo, ali nekakvih instrumenata sasvim izvjesno jest; glazba je, kao što znamo, starija od svih nas, ali je narativ mogao biti izmišljen početkom devetnaestog stoljeća kada je većina stvari u koje danas vjerujemo zapravo izmišljena. Možda je priča postala sedmoglava hidra s logorejom. Netko smatra da je uvođenje usporedbi iz klasične mitologije odličan način da se skrene pozornost s potencijalne priče o zlostavljanju dječaka i mladih muškaraca koje je možda Carski Veleposlanik provodio sustavno i svakodnevno, ne samo u Leipzigu nego i u drugim mjestima u kojima je boravio kao što su Weimar, Dresden, Zwickau, Altenburg, Freiberg, tjerajući ih ne samo da mu sviraju u predsoblju dok on pokušava zaspati, nego i da mu donose i odnose noćnu posudu, da ga češkaju po leđima i ćelavoj glavi koja bi se uparila pod perikom, da mu zvižduću i pjevaju na uho, da mu mijenjaju znojave perine, da pale mirisne štapiće i trave, da škrope sobu bunikom i bosiljkom, da mu mijenjaju jastuke čim vide da se meškolji, da ga umivaju i tapkaju po čelu i obrazima gazom natopljenom kamilicom, da mu masiraju stopala, da mu trljaju podlaktice, da ga presvlače i mijenjaju mu noćnu kapu, dok je dječak, onaj s početka priče, svirao klavir, tiho da tiše ne može biti, od piana ka espirandu. Možda je vrijeme da saznamo što se zapravo dogodilo. Netko kaže da je naivno vjerovanje da postoji događaj; zapravo, možda događaj postoji, ali naša su osjetila i mozak premali da bi obuhvatili sve ono što jedan događaj jest, odnosno sve ono što se u jednom događaju događa; recimo, kad kažemo dječak svira klavir, mi vidimo dječaka u razdrljenoj bijeloj košulji kako svojim dugim prstima pritišće tipke klavira, bijele i crne, kako mu se glava trese u ritmu koji je partitura nametnula, kako mu noge pritišću pedale da bi dobio željeni zvuk, ali u isto vrijeme dok dječak svira klavir, u susjednoj sobi Carski Veleposlanik se prevrće po krevetu ili ga je upravo zasvrbjela podlaktica, ili je pod glavu stavio još jedan jastuk i podigao trup kako bi bolje čuo baš ovaj dio skladbe, jer sinoć dok je dječak svirao – a bio je umoran pošto nije dovoljno spavao, on za razliku od Njegove Ekselencije nije insomničar, štoviše ima zdrav san četrnaestogodišnjaka – baš na tom mjestu je pogriješio i morao se vratiti dvaput, triput na isto mjesto, baš ono koje mu je zadavalo najviše glavobolje i dok je vježbao, te budući da se vratio, pritisnuo je tipke klavira mnogo snažnije nego što je potrebno; na tom mjestu u partituri jasno je naglašeno da se svira tiho, a Carski Veleposlanik je poskočio u svom raskošnom krevetu s baldahinom, trgnuo se kao da ga je ubo komarac; sve ovo, a i mnogo više, dio je događaja jer se događa istovremeno, a različite perspektive imaju različite vrijednosne poglede na istu stvar, jer dok jednom ne svane, drugom ne smrkne, kako lijepo kaže narod, a radi se o istom trenutku u kojem je nekom postalo bolje, a nekom drugom mnogo lošije u odnosu na prethodno razdoblje, kada je, na primjer, Njegova Ekselencija, dok je bila veleposlanik u Pruskom kraljevstvu, boraveći u lučkim gradovima poput Danziga ili Königsberga, mnogo bolje spavala pod utjecajem slanog zraka i prehrane bogate zdravim proteinima koji se nalaze u ribljem mesu, a da ne govorimo o ostalim dječacima koji su prisutni u sobi, često nevidljivi iza teških damastnih zavjesa krvavo crvene boje na kojoj Njegova Ekselencija inzistira jer voli kazalište i jer dobro upijaju svjetlost i zvukove, od kojih je jedan sasvim izvjesno u priličnom problemu jer mu se strašno kiše, ali ne smije jer, ukoliko kihne, prekinut će krhki drijemež Carskog Veleposlanika, pa će on narediti dvojici kršnih vojnika u svojoj pratnji, koji se zovu Boleslav i Krzysztof, Poljaci su i nemilosrdni, da četrnaestogodišnjeg dječaka vežu za stup srama koji se nalazi u stražnjem dvorištu palače i, ogolivši mu leđa i stražnjicu, odvale mu dvadeset i pet udaraca bičem, dok Njegova Ekselencija, koja možda i nije tako loš čovjek, nego je to postala zahvaljujući dugotrajnoj insomniji, ne kaže da je dosta, negdje kod devetnaestog udarca; sve ovo, dakle, podrazumijeva jedan događaj za koji nitko ne može utvrditi da se doista dogodio, ali, kako rekosmo, to i nije bitno ako je iza tog događaja ostalo nešto.
Možda da nam se kaže što je ostalo iza događaja, ako ne on sam.
Netko kaže da iza događaja koji je nepojmljivo složen, ili pak sasvim jednostavan – što je jednostavnije od dječaka koji svira klavir – nije ostalo ništa osim priče o njemu, koja možda i nije priča baš o tom događaju, nego priča o stidu jednog mladog momka izbičanog pred sluškinjom koju je volio, negdje u Leipzigu ili Weimaru ili nekom drugom gradu u osamnaestostoljetnoj Saskoj; priča o tome kako je bilo u puritanskom društvu kad te djevojka u koju si zaljubljen vidi poniženog, a možda su baš njezine suze, koje je lila sažalivši se na svog prehlađenog udvarača, natjerale Njegovu Ekselenciju da stane kod broja devetnaest i kaže Boleslavu i Krzysztofu da je dosta, upravo u trenutku kada se njima počelo sviđati i kada je osjetljiva koža četrnaestogodišnjaka na kojoj su bili vidljivi prištići nastali od neuhranjenosti i nehigijene, karakteristični za vrijeme u kojem se priča o ovom događaju, za koji ne postoji pouzdana informacija da se ikada dogodio – ali priča se događa, stvarnija je od mogućnosti zbivanja – počela pucati pod bičem od upletene konjske dlake, iste one koja služi za strunjenje gudala kojima četiri djevojke večeras, u prostoru za koji se čini da ne pripada nijednom vremenu, iako je vrijeme sve što imaju, a prostor je nebitan – gotovo da bi to mogla biti Saska sredinom osamnaestog stoljeća, a može biti i današnja Bosna i Hercegovina, grad Sarajevo, dvorana Cvjetko Rihtman, kome je bitno neka provjeri, kome je do vjerovanja neka vjeruje – prevlače gudalima preko žica na violinama, violi i violončelu izvodeći glazbu, ostalu iza one noći koja se možda nije dogodila, u kojoj je Carskog Veleposlanika uspavljivao četrnaestogodišnji dječak koji se zvao Johann Gottlieb Goldberg, za koga je Johann Sebastian Bach napisao trideset varijacija na ariju.
Scena.ba