Udruga za razvoj glazbene umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruga Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme, koji je poduprlo Ministarstvo za obrazovanje, znanost, kulturu i sport Zeničko-dobojskog kantona, u suradnji sa Srednjom glazbenom školom Zenica.
Tekst „Fragmenti razbijenog ogledala“ nastao je kao refleksija na skladbe izvedene na koncertu ansambla ‘SA Sinfonietta’, održanom u listopadu u koncertnoj dvorani Srednje glazbene škole u Zenici.
Ekfrastički tekst pokušava rekreirati umjetničke oblike kojima su se bavila glazbena djela i prenijeti elemente koji su u njima bili dominantni. Tekst to čini sebi svojstvenim izražajnim mogućnostima i u skladu s doživljajem svake skladbe ponaosob. U jednom trenutku to je narativnost, u drugom lirizam, u trećem jezične slike, dok u cjelini ostaje dominantan osjećaj koji svjedoči o jedinstvu emotivnog i intelektualnog doživljaja kojim je glazba nadahnula književnicu.
Tekst je napisao Vladimir Arsenić.
Fragmenti razbijenog ogledala
Sergej Prokofjev Sonatu za solo violinu u D-duru, op. 115
Sjećam se da je ustao i zapjevao, dječak snažnih prsiju, debelog hrvačkog vrata. Njegove duge ruke, gotovo majmunske, davale su njegovom niskom stasu groteskan izgled. Danas bih tako rekao, a onda je prosto bio Majmun, Majmunko, Manki.
U prašnjavoj dvorani u kojoj smo radili tjelesni smrdjelo je na znoj, prljave noge i sredstvo za laštenje podova kojim su domar i tetkice čistili beton premazan masnom bojom. Na zid je bila prikucana ploča za košarku na kojoj je klaparao iskrivljeni obruč. Znalo se da se stariji dječaci zaleću i, odbacivši se o zid, hvataju za obruč nakon „zakucavanja“.
Nama je to bilo zabranjeno, ali i nemoguće jer smo bili tek treći razred i nitko od nas, čak ni Mufta, kako smo zvali najkrupnijeg dječaka u razredu, nije bio u stanju okrznuti ploču iz zaleta. Na zidu su se vidjeli tragovi tenisica, tamni otisci veliki kao da pripadaju našim roditeljima, očevima u jeftinim odijelima sa širokim nogavicama, puštenih zalizaka, neuredne kose, s obveznom cigaretom među zubima.
U trenutku kad je Manki ustao i pustio glas sjedili smo na strunjačama. Bijele potkošulje, crne hlačice, balerinke na nogama dječaka, djevojčice u crnim trikoima kratkih rukava, najčešće s bijelim zvijezdama koje su se spuštale unutarnjom stranom bedara. Pognuti u pretklonu preko savijenih koljena, istezali smo neishranjena leđa i teško disali nakon deset istrčanih krugova. A onda se dogodilo.
„Diši duboko! Udahni, izdahni!“, glasno je izgovarala učiteljica ruku prekriženih na prsima.
Tijekom ljetnog raspusta postala je udovica i sad je tražila krivca za preuranjenu smrt svog muža. Pričalo se da je bio lažljivac i varalica koji nije prezao od najprljavijih trikova, kockar čiji su leš pronašli u rijeci s prebijenim prstima, s podljevima po tijelu. Netko ga je pretukao do smrti i bacio u vodu kao beskorisnu stvar. Četiri dana je trajala potraga u koju su bili uključeni svi žitelji mjestašca. Naposljetku, pronašao ga je Fićok, pijanac koji se spustio ispod mosta da piša. U to vrijeme nije bilo znanstvene obrade dokaza, niti istražitelja koji bi uzeli laboratorijske dokaze s mjesta zločina. Policija je računala na mrežu doušnika i provjerene metode zastrašivanja batinama. Međutim, nitko nije uhićen, iako se zločin dogodio početkom ljetnog raspusta. U razredu se potiho pričalo da je Muftina majka, koja je radila kao službenica u bolnici, čula od majke jedne djevojčice iz susjednog razreda, koja je, pak, bila medicinska sestra, da je u sve bio umiješan sin predsjednika općine za koga se govorilo da je sklon kartama i nasilju. Što god istina bila, učiteljica je bivala bješnja svakim danom, ponekad je djelovalo da ludi.
Kada je odjednom, na satu tjelesnog, Manki ustao i pustio glas, svi su se uskomešali, posebno zato što nije pjevao nijednu nama poznatu pjesmu. Mufta i njegova ekipa su se počeli ceriti, krupne djevojčice visokih jagodičnih kostiju su vrtjele otvorenom šakom u visini ušiju pokazujući da je dječak poludio, svi smo podigli glave s nestrpljenjem pomičući pogled s njega na učiteljicu. I zaista, ona je hodala k njemu pronalazeći put između strunjača i dječjih tijela koja su i sama pokušavala ustati. Kad je stigla do Mankija podigla je ruku kao da će ga udariti, ali se onda predomislila. Pokazala je svima da šute i pustila ga da završi pjesmu toliko tužnu da su se na kraju Mufta i njegovi glupani, među kojima sam bio i ja, zagrlili kao nogometaši na centru dok gledaju izvođenje jedanaesterca. Ne sjećam se kome su prve krenule suze.
Johannesa Brahms Sonatu br. 3 u d-molu, op. 108
Tog listopada nisu samo kiše bile problem. Krenulo je naivno od blagog kašlja, golicanja u nosu, a onda bi se pojavio osip po dlanovima i tabanima, te naposljetku visoka temperatura. Najprije se to dogodilo djevojčici koja je sjedila u prvoj klupi ispred katedre. Nosila je naočale s debelim staklima, imala kovrčavu kosu i kvrgava koljena. Bila je niska i plakala je kad god bi se netko izderao na nju. Nije se tužakala, sagnula bi glavu i tiho ridala u broj veću traper jaknu. Zvala se Silvija.
Nakon nje, virus se raširio munjevito. Stradali su gotovo svi, a učionica je čitavog mjeseca bila kao stacionar. Oni čiji roditelji nisu mogli priuštiti izostanak s posla, a bake su bile mrtve ili dovoljno daleko, dolazili bi u školu, naizmjenično se zakašljavali i češali po rukama i nogama. Učiteljica nije znala što da radi, sve dok i sama nije oboljela. Kažu da nitko od nastavnog osoblja nije došao da je zamijeni. Djeca koja su ozdravila dolazila bi u školu jer nisu smjela ostati kod kuće. Ploča je bila ispisana skarednostima, po podu su se vidjeli ostaci užine: med, pašteta, margarin i komadići kuhanih jaja. U umivaoniku koji se nalazio u kutu učionice nalazili su se opiljci rezanih olovaka, spužve i vlažne krede.
Ne sjećam se kome je palo napamet da gurnemo klupe u stranu i napravimo igralište. Ploča je bila gol, dok se drugi nalazio na nasuprotnom zidu, obilježen potezima krede. Sa strane, na podu, iscrtane crvenom temperom bile su školice s trinaest polja jer više nije moglo stati. Bitka za igralište je počela. Djevojčice visokih jagodičnih kostiju kojima nitko nije smio prići jer nisu prezale od čupanja, napada noktima i šutanja, postrojile bi ozdravljeni ženski dio razreda i dale im komade krede u ruke s jasnim naređenjem da skaču. Dječaka je u tom trenutku bilo više, ali bilo je dovoljno da jedna od čuvarki priđe i zaprijeti. Nitko im se nije smio suprotstaviti.
Onda su se jedna za drugom razboljele. S Muftom na čelu zavladali smo učionicom. Lopta se napucavala svom snagom. Djevojčice su stajale sa strane i nezainteresirano promatrale neravnopravan meč. Muftina ekipa je bila jača, ali nisu uspijevali postići gol jer je vratar (čuvar mreže) protivničke ekipe bio Manki. Dugim rukama s lakoćom je branio udarce. Mufta je počeo gubiti strpljenje. Prekinuo je meč i rekao protivnicima da moraju mijenjati vratara. Nitko iz ekipe nije htio stati na gol. Mufta se razgoropadio i krenuo šakama rješavati problem. Iz grupe djevojčica izdvojila se Silvija i prišla Mufti s leđa. Ubola ga je prstom među plećke. On se okrenuo spreman uljeza oboriti na pod. „Što hoćeš ti?!“ „Ja ću braniti.“ „Molim?!“ „Ja ću braniti.“ „Dogovoreno.“ Skinula je naočale, spustila ih na klupu pribijenu uz radijator i stala ispred ploče. Djelovalo je komično. Mufta je rekao našim protivnicima da im je Silvija spasila stražnjice i da joj budu zahvalni, kao i da ćemo sad da ih razvalimo. Utakmica je nastavljena. Uskoro smo poveli uvjerljivom razlikom. Silvija ne samo što je bila sitna, nego ništa nije vidjela. Njen herojski čin bio je uzaludan. Psovali su je suigrači. A onda se dogodilo ono što se obično događa u takvim situacijama. Bijes je postao glavno pogonsko gorivo. Sve se završilo suzama. Na podu su ležale Silvijine razbijene naočale.
Sergej Prokofjev Sonata za dvije violine u C-duru, op. 56
Željeznički most spaja dva naselja. Njegova zelena ograda noću je osvijetljena s dva reflektora koji se nalaze na ravnomjernoj udaljenosti od stuba koje vode do rasklimanih i trulih dasaka – pješačkog prijelaza preko rijeke. Ispod mosta danju su ribiči, a noću se tu skupljaju skitnice, pijanci i narkomani. Sve ih je više.
Da bi stigla kući iz škole, Silvija mora prijeći most. Danju to nije problem. Nije ni noću jer obično ima još djece koja se vraćaju iz škole ili ih dočeka netko od starijih. Kad je hladno i vlažno, stube koje vode na most se zalede i postanu skliske. Potrebno je dvostruko više vremena da se most prijeđe.
Fićok pije otkad zna za sebe. Djetinjstva se ne sjeća, kažu da je išao u školu, ali on baš i ne vjeruje. Zna se potpisati, živi u razvaljenoj bakinoj kući na koju poštar donosi račune i socijalnu pomoć. Kad stigne novac, on požuri ispred trgovine „Kod Debelog“ da kupi rakiju i počasti koga zatekne. Kupi i kruh, salamu i majonezu, a kad je baš raspoložen i staklenku kiselih krastavaca koji odlično idu uz lozovaču. Socijalna pomoć mu potraje četiri dana. Peti dan kreće uobičajeni ciklus – žicanje i prosjačenje preko dana ispred prodavaonice, noću skitnja i obilaženje skrovišta na kojima se skupljala njegova ekipa.
Listopad je prošao, s njim i epidemija šarlaha. U školi su se stvari vratile u uobičajene tokove. Dječaci su postali nesnosniji, djevojčice uživaju pod zaštitom stasitih prijateljica, ali Silvija se ne nalazi ni u jednom klanu, ni u jednoj ekipi. Učiteljica je razdražljiva. Često zamahuje dugačkim ravnalom koje se nalazi u učionici otkad uče geometriju. Silvija plače svakodnevno. Nekad suze krenu same od sebe.
Sredinom studenoga počinju obilne kiše. Pljuskovi nakratko stanu, ali nebesa kao da se cijede pa iz njih kaplje sitna kiša koja bode promrzle obraze. Noći su hladne, jutarnji mrazovi česti. Silvijina torba je velika plastična kutija u kojoj se nalazi šest bilježnica i četiri knjige, kao i pribor za likovni. Osjeća kako se dodatno natapa vodom. Perjana jakna je popustila, kapa je mokra, a nove naočale zamagljene od kombinacije daha i kiše. Penje se uz stube na most. Zakorači desnom koja sklizne. Srećom da se svom snagom drži za ogradu pa uspijeva održati ravnotežu. Na pola mosta njezina lijeva noga propada kroz dasku. Isprva joj se učini da neće biti problem izvući je, ali zaglavila se. Počinje boljeti. Silvija viče sve jače i jače, ali nikoga nema. Djeca koja su išla pokraj nje otrčala su odavno. Ona je zastala obrisati naočale i kad ih je vratila na nos, više nikoga nije bilo. Urla. Svako pomicanje noge kao da joj zabada noževe u potkoljenicu.
Odjednom osjeti nečiju ruku na ramenu. Pijani dah joj dopire do nosa. Bezuba usta joj se obraćaju štucavim glasom. Kažu joj da se ne plaši, da će sve brzo biti gotovo. Okrene se u strahu. Čovjek se počinje skidati. Ona vrišti glasnije. Vlažan kožuh je prekriva. Izbezumljena je od straha i bola. Počinje se tresti. Čovjek joj zapovijeda da se smiri, da bude hrabra, da neće boljeti. Osjeti tup udarac u dasku ispred one u kojoj joj je zaglavljena noga. Još jedan. Daska puca. Čovjek polako pokušava skinuti joj cipelu, ali šake su mu mokre, a ona ne može pomaknuti stopalo. On legne na daske. Provlači obje ruke kroz rupu. Obuhvaća cipelu drhtavim rukama pijanaca. Zamuckuje uvjeravajući je da se ne plaši. Napokon, cipela spada. On je pobjednički podiže i kaže joj da će izlomiti krhotine kako bi lakše izvukla nogu. Ona se desnom čvrsto oslanja o dasku iza i povlači. Potkoljenica kao da se ugiba i noga je slobodna. On joj pomaže da obuje cipelu. Ona mu vraća kožuh. Kaže joj da ne juri preko mosta, da je sklisko. Ona zahvali. Hoda držeći se za ogradu.
Fićoka su krajem studenoga izvukli iz rijeke. Leš je pronašao Sova, jedan od najupornijih ribiča u mjestu.
Johann Sebastian Bach Sonata za violinu solo u C-duru, BWV 1005
Mufta ne podnosi krv. Kada se Manki na satu tjelesnog zaletio preko kozlića, odbacivši se svom snagom s odskočne daske, pa završio s bradom koja je pukla kao da ju je netko zarezao nožem, te je iz nje šiknula krv gotovo u mlazu, krupni dječak se samo srušio na pod. Manki se smijao najjačem među nama držeći šaku preko rane, a kroz prste mu se slijevala krv. Učiteljica bi mu najradije polomila svaku kost u tijelu, ali je ostala pribrana. Pozvali su Hitnu (pomoć) koja je Mankija odvezla u pravcu bolnice. Mi smo se okupili oko Mufte koji je došao k sebi. Mrzio nas je pošto smo otkrili ono o čemu nitko nije smio ni zucnuti.
Školom se proširio glas. Koliko god svakom dječaku bilo jasno da će nastradati ako bude uhvaćen da priča o Muftinom padanju u nesvijest, hodnici su zavjerenički šuškali kad bi on prošao sa svojim poslušnicima, među kojima sam bio i ja. Najbezobrazniji i najhrabriji dječak iz susjednog razreda, hohštapler koga su zvali Gile jer je bio mršav i tanak kao glista, a pritom je mogao pojesti pladanj sendviča s jajima i užeglim margarinom (to sam vidio svojim očima), prošao je hodnikom držeći se za prst kojem je iz jagodice curila krv. Mufta je odmah skrenuo pogled, a Gile nam se svima nasmijao u lice i izvadio ubrus.
Obrisao je krv s prsta i rekao: “Tempera, mentoli!”
Mufta je bio spreman skočiti na njega, ali je Gile šmugnuo među djecom koja su se upravo vraćala s užine i pobjegao u svoju učionicu u kojoj je stražarila učiteljica. Planirano je da se Gileu postavi zasjeda, ali on kao da je nestao iz škole. Nitko ga nije vidio. Kad smo pomislili da je to Muftino maslo, on se samo kiselkasto nasmijao i rekao da se uzalud nadamo, ali da će tog majmuna uhvatiti kad-tad, a onda će mu „sasuti zube u grlo“. Tako je rekao, a mi smo se smijali zamišljajući kako Gile vadi zub po zub iz grla, a možda ih i guta, jer on može sve pojesti.
Susret i tučnjava odigrali su se dva tjedna nakon događaja s temperom. Mufta je zaskočio Gilea ispred škole. Nazvao ga je smećem, opsovao mu je majku, a mi smo formirali krug oko njih da spriječimo bijeg s megdana. Mufta je snažno gurnuo Gilea, a ovaj je jedva ostao na nogama. Zatim je Mufta skinuo jaknu, da bi sebi olakšao kretanje. Gile je spustio torbu i naizgled nonšalantno pustio protivnika da mu priđe. Kad je Mufta htio zgrabiti ga za ovratnik i oboriti na zemlju, Gile se izmigoljio, gurnuo ruku u džep hlača i izvukao maramicu. Brzo ju je raširio. Na njoj su bili sasušeni tragovi krvi. Mufta se zateturao. Gile mu je prilazio cerekajući se. Mufta je kleknuo na jedno koljeno, kao boksač u nokdaunu. Nismo mogli vjerovati, naš šampion, najsnažniji dječak u nižim razredima, Mufta kralj hodnika i terena, Mufta gospodar trske na kraju naselja, Mufta vladar naših užina koje smo morali polagati pred njega ako bi on poželio repete, klečao je pred Gileom, huljom i prljavcem, siročadi iz straćara na kraju mjestašca, vječno gladnim pažnje i batina.
Krug se razišao. Pokupili smo torbe. Najveće kukavice, među njima i ja, okrenule su se na peti i bez imalo suosjećanja odmarširale u pravcu svojih domova čiji su prozori svijetlili u sumraku.
Muftu više nismo vidjeli u školi. Pričalo se da je s majkom odselio u susjedno mjesto.
Scena.ba