PIŠE: Đurđica ČilićOd novca zarađenog za tatina šestomjesečnog boravka u Indiji sredinom sedamdesetih, on i mama su kupili namještaj za primaću sobu našeg stana u Partizanskoj sedam. I dvije bunde. Njegova je bila bijela, kratka. A njezina smeđa, do ispod koljena, strukirana, s umjetnim krznom oko rubova. Njegovu znam samo s fotografije, jer ju je ubrzo dao mom ujaku, od kojeg je zauzvrat dobio polovni šator. Ujaku šator više nije trebao jer je kupio kamp kućicu, ali mu je, kao i svakom frajeru sedamdesetih, bijela bunda bila nasušna stvar da ga istakne među ostalim kicošima. Mama je svoju bundu imala sljedećih dvadeset godina, noseći je samo za snježnih zima, a takva je onih godina bila svaka. Kad bi pao prvi veliki snijeg, njih dvoje su navečer izvlačili sanjke iz garaže – jedine nekretnine koja je bila naše a ne društveno vlasništvo – stavljali mene naprijed, sestru otraga da me čuva čvrsto oko struka, i vukli nas po neočišćenim gradskim cestama. Mi smo vikale Brže brže, a u našim se zabundanim tjelešcima radost nadmetala sa strahom da će oni naglo okrenuti uzice sanjki, mi da ćemo se otkotrljati u snijeg, a njih dvoje zaneseni vlastitim smijehom neće ni čuti kako ih dozivamo ni osjetiti kako su sanjke odjednom neobično lagane. Šator se raspao vremenom, od vlage i prašine. Sanjke smo poklonili djeci naših prijatelja kad smo ih mi prerasle. Garaža je srušena u ratu, jer se nalazila na liniji razgraničenja – u ono vrijeme sam mislila da je to linija koja razdvaja naše i njihove, sad znam da smo svi bili jadni i ničiji. Maminu bundu smo krajem devedesetih dali jednom krojaču iz Visokog. Imamo još samo tu tatinu bundu, na fotografiji u kojoj se, umotan u nju, važno smiješi. Ono što je nakraće bilo naše, ostalo nam je za vječnost.
Đurđica Čilić još jednom kratkom pričom prisjetila se prijeratnog Viteza
Vitežanka Đurđica Čilić još jednom kratkom pričom objavljenom na svojoj facebook stranici prisjetila se prijeratnog Viteza. Kao i uvijek to je učinila na svoj osebujan način. Uživajte u tekstu!