Subjekt hodočašća je jedino čovjek. Svojom nadnaravnom stvarnošću on je u biti putnik, hodočasnik, tražitelj i stranac na ovom svijetu. Upućen je na nešto posve drugo. Teži prema vječnom životu. Život na zemlji ne može ispuniti sve njegove težnje niti ga učiniti posve sretnim i zato traga, putuje. Nestalnost života govori mu da je prolaznik, a smrt je znak da odlazi s ovog svijeta. “Ti nas potičeš da tražimo radost hvaleći tebe, jer si nas stvorio za sebe i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi!”(sv. Augustin). Čovjeku je potreban netko iznad njega, tko ga može usrećiti; različit od čovjeka, a tako blizak – iznad svega milostiv. Dakle, hodočašće je traženje Boga i susret s njime kroz molitvu i liturgijske čine. Hodočašća su brojna i u izvankršćanskim religijama. Primjerice u Indiji brojni hodočasnici prevaljuju duge putove i izlažu se opasnostima kako bi došli do mirnih voda svete rijeke Ganges. Mudri ljudi i obični puk, bogati i siromašni, svi traže oslobađanje i mir. Meka je također mjesto u koje se godišnje slijevaju milijuni hodočasnika. Svakome je muslimanu stalo da sam, ili preko svoga zamjenika (bedela), poduzme hadžiluk i da za života vidi Kabu (Kuću Božju), mjesto uzvišene Božje prisutnosti.

Hodočašća u Novom zavjetu u Crkvi

I Isus hodočasti u hram kad mu je bilo 12 godina (Lk A-,41). On cijelo vrijeme svoga poslanja, o različitim blagdanima, putuje s učenicima u Jeruzalem. Ta hodočašća posebno su veliku ulogu odigrala za vrijeme njegova javnog djelovanja. To su bile prilike kad je mogao svoj nauk iznositi pred mnoštvom hodočasnika. Na taj način je vijest o Mesijinu dolasku lakše i brže dopirala i do najzabitijih mjesta Palestine, a i preko njenih granica. On je htio da i njegova krvava žrtva na križu bude prinesena za vrijeme jednog takvog hodočašća, a i rođendan Crkve, silazak Duha Svetoga nad apostole, dogodio se upravo na Pedeseticu – kad su brojni Židovi i drugi narodi hodočastili u Jeruzalem. I Crkva je nastavila praksu hodočašća, i to veoma rano. Hodočastilo se najprije na Isusov grob i Rim, na grobove apostola Petra i Pavla i drugih mučenika iz prvih kršćanskih vremena. I u današnjoj Crkvi hodočašća su vrlo značajna, produbljuju svoj smisao, dobivaju sve organiziranije oblike.

Motivi hodočašća

Motivi hodočašća su veoma različiti – riješiti se tereta grijeha, skinuti maske i strahove, doživjeti radosne trenutke s Bogom kroz molitvu i slavlje Euharistije, svjedočiti Crkvu kao zajednicu koja je nazočna u svijetu, tražiti pomoć u različitim životnim nevoljama, brigama, bolestima itd. U nekim hodočasničkim svetištima dovoljno je samo pogledati mnoštvo zahvalnica i zavjetnih darova koje pobožni vjernici ostaviše na tom svetom mjestu. Iza svakoga molitvenog uzdaha, na svakoj zavjetnoj ploči, krije se poseban motiv hodočašća. Na hodočašću se rađaju misli koje se ne daju izraziti riječima, samo ih srce i duša osjeća. Tu čovjek vjernik prinosi na oltar svoju mukotrpnu svagdašnjicu s namjerom da se Krist nastani u njegovu život, da svoje križeve sjedini s Kristovim križem kako bi mu bili lakši. Upravo radi toga potrebni su takvi susreti, i to na posebnim mjestima gdje se učvršćuju korijeni naše vjere, na mjestu gdje se osjeća Božja blizina i zaštita. Hodočasnička mjesta otkrivaju dušu, njezinu težnju, vapaj za mirom i jedinstvom u zajedništvu s Crkvom. Dobro je da se hodočasnik osjeti ohrabren u mnoštvu, kao član Crkve, ali mora dobro pripaziti da ne postane kotačić u masi te da tako postane upitna njegova osobna vjera. Hodočasnička mjesta moraju biti oaze mira, odmora za umorne borce istine, svetosti, pokore, crkvenog duha. One moraju postati luke za poklonike vječnih vrijednosti, moraju biti mjesto u kojem Duh Sveti nadahnjuje, osnažuje i ohrabruje svakog vjernika koji se odluči na hodočašće. katolički-tjednik.com