Malo je nogometaša koji su ostavili tako dubok i kontroverzan trag u engleskom nogometu kao Vinnie Jones koji je nedavno proslavio 61. rođendan.
Njegova karijera, obilježena sirovom agresijom, legendarnom titulom s “Ludom bandom” i šokantnim prijelazom u svijet filma, priča je o čovjeku koji je odbio živjeti po pravilima. Odrastao je u radničkoj obitelji, gdje se čvrstina smatrala vrlinom, a nogomet više od igre. Bio je srce i duša legendarne momčadi Wimbledona, poznate pod nadimkom “Luda banda” (Crazy Gang), skupine autsajdera i buntovnika koji su svojim pristupom šokirali nogometni svijet. Vinnie Jones je bio njihov neformalni vođa na terenu, igrač čiji je pogled protivnicima ledio krv u žilama i čiji su startovi odjekivali tribinama.
Vrhunac njegove klupske karijere i trenutak koji je zacementirao status “Lude bande” u nogometnoj povijesti dogodio se 1988. godine u finalu FA kupa. Na travnjaku Wembleyja čekao ih je tada dominantni i gotovo nepobjedivi Liverpool, momčad prepuna zvijezda koja je te sezone već osvojila naslov prvaka. Wimbledon je bio potpuni autsajder, ekipa za koju se vjerovalo da služi samo kao dekor u Liverpoolovoj krunidbi. No, Jones i njegovi suigrači imali su drugačiji plan. Njihov nogomet bio je antiteza Liverpoolovom; bio je to spoj nevjerojatne fizičke spreme, agresivnosti koja je graničila s dopuštenim i nepokolebljivog timskog duha. U jednoj od najvećih senzacija u povijesti natjecanja, Wimbledon je pobijedio 1:0 i podigao trofej. Tijekom karijere igrao je i za Leeds United, Sheffield United, Chelsea te Queens Park Rangers.
Međutim, Jonesova reputacija nije izgrađena samo na pobjedama, već i na njegovom disciplinskom kartonu koji je postao dio nogometnog folklora. Tijekom petnaestogodišnje karijere zaradio je čak 12 crvenih kartona, postavši sinonim za grubost. Drži i jedan neslavni rekord, onaj za najbrže dobiveni žuti karton u povijesti nogometa. U utakmici između Chelseaja i Sheffield Uniteda 1992. godine, trebalo mu je samo pet sekundi da grubim startom zaradi javnu opomenu suca. Ipak, incident koji ga je vjerojatno najviše proslavio, a koji savršeno sažima njegovu personu na terenu, dogodio se u veljači 1988. godine. Tijekom utakmice protiv Newcastle Uniteda, u pokušaju da dekoncentrira tada mladu zvijezdu Paula Gascoignea, Jones ga je bez imalo oklijevanja uhvatio za testise. Fotografija tog trenutka obišla je svijet i postala kultni simbol “starog” engleskog nogometa, ere u kojoj su se utakmice dobivale ne samo vještinom, već i psihološkim ratovanjem i zastrašivanjem.
Iako je bio poznat po agresiji, Jones je imao i drugu, discipliraniju stranu. Njegov prelazak u Leeds United u lipnju 1989. godine za tada značajnih 650.000 funti pokazao je da ga cijene i zbog nogometnih kvaliteta. Pod vodstvom strogog menadžera Howarda Wilkinsona, Jones je postao ključni dio momčadi koja je osvojila naslov prvaka Druge divizije 1990. i osigurala povratak u prvoligaško društvo. U toj sezoni pokazao je iznenađujuću suzdržanost, zaradivši samo tri žuta kartona, dokazavši da može igrati unutar pravila kada je to bilo potrebno. Njegova karijera dobila je i međunarodnu dimenziju kada je, zahvaljujući velškim korijenima svoje bake, stekao pravo nastupa za reprezentaciju Walesa. Između 1994. i 1997. godine upisao je devet nastupa, a u nekoliko navrata nosio je i kapetansku traku, što je bila velika čast za igrača koji je cijelu karijeru proveo na rubu kontroverzi.
Kada se 1999. godine, u 34 godini, povukao iz profesionalnog nogometa, malo tko je mogao predvidjeti njegov sljedeći korak. Bez ikakvog formalnog glumačkog obrazovanja, Vinnie Jones zakoračio je u svijet filma i, na opće iznenađenje, ostvario zavidan uspjeh. Njegov debi u kultnom filmu Guya Ritchieja “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške” bio je pun pogodak. Uloga Velikog Chrisa, utjerivača dugova i brižnog oca, kao da je pisana za njega. Svoju prirodnu karizmu i zastrašujuću pojavu s nogometnih terena savršeno je prenio na veliko platno. Suradnja s Ritchiejem nastavila se u još jednom hitu, “Zdrpi i briši” , gdje je glumio uz hollywoodske zvijezde poput Brada Pitta i Benicija Del Tora. Uloga plaćenog ubojice Tonyja “Metkozubog” zacementirala je njegov status pouzdanog karakternog glumca za uloge opasnih momaka. Uskoro su uslijedile i uloge u velikim holivudskim produkcijama kao što su “Nestali u 60 sekundi“, “Operacija Swordfish” i blockbuster “X-Men: Posljednja fronta“, gdje je utjelovio moćnog mutanta Juggernauta.
Iza imidža neustrašivog grubijana na terenu i na platnu, skrivao se život ispunjen ljubavlju, ali i velikom boli. Vinnie je svoju suprugu Tanyu Terry upoznao kada su oboje imali samo 12 godina. Njihova veza prerasla je u brak 1994. godine, a Vinnie je prihvatio i njezinu kćer iz prvog braka kao svoju. Zajedno su imali i sina Aarona. Njihova ljubavna priča bila je sve samo ne obična; Tanya se godinama borila s teškim zdravstvenim problemima, uključujući transplantaciju srca u 21 godini. Vinnie je uvijek bio uz nju, pružajući joj bezuvjetnu podršku. I sam se suočio s teškom dijagnozom kada mu je 2013. godine otkriven rak kože. No, najveći udarac uslijedio je kada je i Tanyi dijagnosticiran isti oblik raka, koji se nažalost proširio. Nakon šestogodišnje hrabre borbe, Tanya je preminula 2019. godine u njihovom domu u Los Angelesu. Njezina smrt slomila je Vinnieja, koji je javno govorio o svojoj tuzi i boli, pokazujući ranjivu stranu koju javnost do tada nije poznavala.