Udruženje za razvoj glazbene umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme koji je podržalo Ministarstva kulture i sporta Sarajevske županije (KS), a u suradnji s Portalom Strane i Glazbenom akademijom Sveučilišta u Sarajevu.
Tekst „Dva sna“, autora Vladimira Arsenića, donosi književnu refleksiju na skladbe izvedene na koncertu ansambla SA Sinfonietta, održanom u studenom u koncertnoj dvorani „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu. Koncert je bio dio koncertne sezone 2025./26. Glazbene akademije Sveučilišta u Sarajevu i posvećen sjećanju na prof. Dževada Šabanagića (1945. – 2024.). Program je obuhvaćao djela Antonína Dvořáka – Gudački kvartet u F-duru, op. 96 (Američki kvartet) i Franza Schuberta – Gudački kvartet u d-molu, D 810 (Smrt i djevojka), u izvedbi violinistica Tamare Arsovski i Alme Dizdar, violistice Aide Deljkić i violončelistice Belme Alić.
Ekfrastički tekst pokušava rekreirati umjetničke oblike kojima su se bavila glazbena djela i prenijeti njihove dominantne izražajne elemente – čas kroz narativnost, čas lirizam ili slikovitost jezika. U cjelini, on odražava osjećaj jedinstva emotivnog i intelektualnog doživljaja koji je glazba inspirirala.
Tekst je napisao Vladimir Arsenić.
Dva sna
Staviš glavu na jastuk, pod uvjetom da je dovoljno udoban. Kao što znaš, ja volim meke jastuke u koje mogu utonuti. Mekan jastuk i tvrd madrac jamstvo su da ću zaspati. Potom san može početi. Ako me posluži sreća, bit će živahan i veseo. Sanjat ću kako šetamo planinskom stazom i držimo se za ruke. U drugom slučaju, točnije je reći, u češćim slučajevima probudit ću se oznojen i zbunjen, kao da me je netko polio kantom hladne vode. Takva buđenja zaista su najgora. Ali pustimo mene.
Možda ti je neudobno? Možda su ti stopala hladna? Ispod kreveta su mekane papuče izvezene srebrnim koncem, ako noću ustaneš da te ne presječe hladnoća poda. Preko stolice, kraj postelje, prebačen je penjoar, ogrni se, noći su studene, čak i kad je grijanje uključeno. Zamolio sam kućepazitelja da dobro založi peći, da te blagi titraj vatre uspava, a pucketanje drva da ti razvedri brige. Ne brini, pretoplo biti neće. Prosinac je. Na sjeveru smo. Zima se približava, osjeća se njezin dah.
Vrijeme je da te ostavim. Ujutro ćeš mi ispričati snove. Anđeli ti u pomoć.
Antonin Dvoržak Gudački kvartet Br. 12 u F duru, Op. 96, Američki
Sjedni. Kava je još topla, ili možda želiš čaj? Nadam se da si lijepo spavala. Jesi li sanjala? Divno. Slušam te pažljivo. Ne daj mi da te prekidam. Znaš da umijem biti nesnosan. Mogu li te nešto zamoliti, prije nego što počneš? Donijet ću papir i olovku. Možda bih nešto zapisao. Smijem li? Nemaš ništa protiv, sjajno. Hvala ti.
Ne, nikada nisam bio tamo. Rijetko napuštam grad. Volim uske ulice i visoke krovove. Znam što kažu stranci i razumijem ih. Meni, međutim, daljine ne znače mnogo. Navikao sam na svakodnevicu, postala mi je udobna. Zanimljivo je da ni ti nisi bila na javi, ali evo sad jesi, zar ne? Bilo je toliko uvjerljivo? Izvrsno. Da, da, čuo sam za rijeku Potomac. Kažu da ju je prvi ugledao Kapetan John Smith. Ne, nije Mel Gibson, mislim on je dao glas crtanom junaku, pomalo i stas. Smiješna si, ali vrlo se dobro sjećam koliko si voljela Pocahontas. Znam, znam, ne crtani nego junakinju. Hrabru indijansku princezu. I što si još vidjela, osim rijeke?
Vozila si se vlakom. Onim starim, parnim. Lokomotiva je brektala, pored tebe su promicala beskrajna polja kukuruza i soje. Mogu zamisliti. Smjenjivanje žutog i zelenog, kad se oblici iz zahuktalog vlaka ne primjećuju najjasnije. Ljuljanje u moru pastelnih boja. Povremeno miris dima koji stiže iz lokomotive. U kupeu s tobom neobični ljudi. Jedan uspavani debeljko s naočalama na nosu. Pored njega lijepa mlada žena koja pazi na njega, iako bi normalno bilo da je obrnuto. On hrče, ona se ispričava, ali ti se ne ljutiš. Nisi ni obratila pažnju. Zaokupljena si krajolikom. U kupeu su i četiri mlade žene u crnom. Nose velike kožne futrole, kao da su u njima instrumenti. Otkud instrumenti u vlaku koji vozi na Divlji zapad? Tko će slušati gudački kvartet?! Divlji Bill Hickok? Pat Garrett? Doc Holliday? Ta te ideja zasmijava. Zamišljaš prašnjave kauboje koji smrde na balegu, znoj i štavljenu kožu kako se začešljavaju, dolaze u “saloon” i pažljivo slušaju Dvořáka.
Iz snoviđenja u snu te budi buka. Indijanci su napali vlak. Pravi vestern. Nitko nije stradao. Kondukter objašnjava da je to način trgovine. Indijanci jašu paralelno s vlakom, dok se ne zaustavi. Potom se u stočni vagon potrpaju ždrebad koju su doveli za prodaju, kondukter ih isplati u zlatu i vatrenoj vodi, a oni onda odjašu dalje, do sljedeće prilike. Laknulo ti je. Često se u snovima dogodi da netko pogine, ali kažu da to znači da je toj osobi produljen život. Onda san ne bi bio veseo.
Bizoni kažeš. Krda bizona koji šetaju i pasu u preriji. Ogromne životinje. Nisam vidio nijednog uživo. Ne idem u zoološke vrtove. Ne podnosim vidjeti životinje u kavezima. Njihova me patnja izluđuje. Otvorio bih vrata i pustio ih van da lutaju ulicama, da vidimo tko bi koga prvi napao. Naravno da znaš. Mislio sam da su bizoni istrijebljeni, ali u tvom snu nisu, zašto bi bili. Oko njih su trčala telad. Kaže li se telad i za mladunčad bizona? Oprosti, glupo je pitanje. Brbljam previše.
Ti nikad nisi pecala! Jesi? S ocem kad si bila vrlo mlada? Vodio te? Eto, koliko dugo se znamo, a ovo nisam znao o tebi. Što si upecala? Staru čizmu? Kao iz crtanih filmova? Pravi san, zaista. Rijeka je bila duboka, a ti si ipak zaplivala. U ledenoj vodi? Bila je ugodna? Baš lijepo. Kad si pogledala u svoje noge, umjesto njih vidjela si riblji rep. Postala si riječna vila. Rusalka. Osjećaj je bio čudan, ali ti nije smetao. Zaronila si duboko i pod vodom ugledala dvorac. Ipak, nisi mu se približila jer ti je nešto govorilo da bi bilo dobro da izroniš na površinu, da je riblji rep zamka. Zamahnula si njime najjače što si mogla i začas se našla na suncem obasjanoj površini. Zaplivala si prema obali. Kad si izašla bila si naga, ali na svojim nogama. U ruci si imala školjku s ogromnim biserom. Privila si ga na grudi…
U tvojoj Americi je uvijek sunčano i ugodno vrijeme, rijeke su izdašne i tople, bizoni veseli, a Indijanci mašu putnicima. Povedi i mene sljedeći put. Volio bih je vidjeti. Možda, možda i hoću. Snovi se sele, kažu. Iz jedne glave u drugu, od spavača prema spavaču. Nadam se da će tvoj američki san da me pohodi. I da će biti jednako veseo. Nije sve? Sanjala si još nešto.
Franz Schubert Gudački kvartet br. 14 u D molu, D 810, Smrt i devojka
Najprije šuštive haljine. Crne. Zanimljivo, što bi to moglo značiti?! Naravno, ništa lijepo, ali ne mora značiti. Čudna je simbolika snova. Zatim se čula glazba. Kakva? Dobro, gudački kvartet. Četiri djevojke iz vlaka na sceni s minijaturnim orguljama u pozadini. Sjećam se da si ranije sanjala koncert. Bila si baš uzbuđena. Kvartet je svirao, a ti si se osvrtala po dvorani. Nigdje nikoga. Bila si jedina posjetiteljica, rekao bih posvetiteljica. Glazbenici nisu marili. Svirali su kao da sviraju u Carnegie Hallu. Davali su sve od sebe. Glazba je izazivala kovitlace prašine po dvorani. Kad bi napravili pauzu između stavaka, grude prašine i papirići bi se smirili, a s narednim stavkom sve bi se uskomešalo, činilo ti se čak da ti kosa vijori oko glave. Tvoja duga kosa bila je plava. Sjećam se tog sna kao da sam ga osobno sanjao.
Ovoga puta bilo je drugačije. Koncert je bio posveta profesoru. Dirljivo. Danas su učitelji zaboravljena bića. Uglavnom ih ljudi izbjegavaju na ulici. Kao da su kužni. Kao da nose sa sobom iskonsku nesreću koje se trebamo kloniti, jer je zarazna. Ponekad se osjećam kao nastavnik, ali nerijetko i kao netko tko ih, u dubini duše, prezire. Držali su govore prije koncerta, simpatično. I što su svirale? Koji je bio program? Nešto što si već čula, ali ne možeš se sjetiti naslova skladbe. Nije bitno.
Stvarno? Pa to se često događa. Dolaze ljudi koji su primorani doći. I što je taj debeli radio? Zijevao cijelo vrijeme, a onda i zaspao. Srećom, pored njega je bila vrlo lijepa mlada žena u mondenoj haljini koja ga je gurala i opomenula. Dodala mu je maramicu da obriše bale, pazila je na njega. Smiješan je bio, kažeš. Prije bih rekao prost. Zašto takvi uopće dolaze? Ako nema sluha za klasičnu glazbu, nek’ ide na koncerte u sportskim dvoranama. Nek’ rokće zajedno sa svojom subraćom iz obora. Oprosti, ljute me ljudi koji nemaju poštovanja. U redu je ne znati, u redu je ne voljeti, ali nije u redu smetati drugima da uživaju. Biti prost. Pokazivati nepoštovanje. Ti si isuviše tolerantna, ja bih to po kratkom postupku. Dođe redar i zamoli ga da izađe. Nekada je tako bilo u kinima, koje smatram pučkom zabavom. Nisi mogao što si htio, a danas?! Hrče na koncertu klasične glazbe. Sramota. Da, da, znam da je to tek san koji si sanjala, ali gdje je razlika između snova i stvarnosti, reci mi.
Stvari se odigravaju brzo, naravno. Logika snova razlikuje se od stvarnosti. Zvuk se pojačavao. Odjednom nisi mogla čuti ništa osim glazbe. Ni sebe kako dišeš, ni listanje programa, ni meškoljenje po sjedalima do sebe. Glazba je sve usisala, a onda se dogodilo ono što te je najviše zaprepastilo. Gudala su se upalila. Toliko su intenzivno povlačile po žicama da je najprije prvoj violini gudalo počelo iskriti, a zatim i dimiti. Nedugo zatim, strune su buknule u plamen. Nakon toga plamičci su se, kao u crtanom filmu, selili s jednog na drugo gudalo, s jednog na drugi instrument. Potom su i instrumenti buknuli. Ali cure su nastavile svirati kao da se ništa nije dogodilo. Kao da plamen nije vruć. Naprotiv, djelovalo je da su još posvećenije, da glazba ne samo što guta publiku nego i njih. Cijeli se prizor vidio kroz izmaglicu. Kao da su instrumenti gorjeli blagom vatrom, onom koja čisti, a ne sagorijeva.
Tebi je odjednom bilo hladno. Osjetila si leden dah za vratom. Osvrnula si se oko sebe. Dvorana je ponovno bila prazna. A onda si se sjetila kako se zove skladba koju su svirale. Schubert, Smrt i djevojka. Glasno si izgovorila Smrt i djevojke i nasmijala se. Bila si spremna.
Scena.ba