Mostar – 19. rujna 2025. – Prije 34 godinu, 19. rujna 1991., u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA uz pratnju paravojnih postrojbi.
Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa zločinačke JNA. Nedugo nakon dolaska, ta ista JNA zauzima položaje na okolnim brdima oko Mostara i Zračne luke Mostar, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.
Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.), iako nenajavljen, mostarski Općinski krizni stožer bio je pripravljen. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove. U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, a oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama.
U to vrijeme gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS, što je među građane unosilo nemir, pa se Krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata. Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno dolazilo je do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv. JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tučnjave, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.
U listopadu 1991. napadnuto je i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini. Tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, kojeg sarajevski mediji pogrešno tituliraju predsjednikom BiH, Alija Izetbegović kazao je da to nije „naš rat“.
Jedinice JNA smještene u Mostaru trebale su, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, Užički i Titogradski korpus ostaju na ovom području. JNA se pretvorila i formalno u srpsku vojsku u BiH pa je Užički korpus preimenovan u „Bilećki“, a poslije u „Hercegovački“. Užički i Titogradski korpus djelovali su na području Mostara, ali i na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika.
Pod zapovjedništvom ova dva korpusa kasnije su bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila Hrvata i Bošnjaka iz mostarskih naselja Zalik i Sutina. Za taj prvi masovni zločin u BiH nitko ni do danas nije odgovarao.
O događajima koji su prethodili ratu i srpsko-crnogorskoj agresiji na Mostar, ali i na BiH i Hrvatsku, objavljena je i knjiga „Rat prije rata“ autora Viktora Stojkića. Knjiga vrlo precizno opisuje Mostar uoči rata i prve godine rata u Hercegovini te približava ratna događanja u kojima je Stojkić sudjelovao kao dragovoljac, ratni zapovjednik tadašnje Policijske postaje Mostar, kao pomoćnik ministra unutarnjih poslova HR HB i pukovnik HV-a.
Stojkić piše o događanjima kroz sve mjesece 1991. do konca lipnja 1992. na području BiH i Hrvatske i šire. U BiH je u rujnu 1991. vladalo kaotično stanje. U pojedinim mjestima Srbi su organizirali barikade i noćne straže. Policija je bila u iznimno delikatnom položaju. Aktivni sastav policije teško je mogao održavati sigurnost tim više što je i u policiji došlo do velike polarizacije. JNA je oduzela oružje Teritorijalne obrane, a jedino oružje bilo je ono koje je policija imala.
Neum, Čapljinu, Stolac i Ravno okupirali su Užički i Titogradski korpus, koji su bili popunjeni rezervistima i dragovoljcima iz istočnoga dijela Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Uslijedila su maltretiranja i zastrašivanja nesrpskoga stanovništva. Već su pale i prve žrtve. Na putu iz Posušja prema Tomislavgradu, 18. rujna, došlo je do oružanog sukoba između civila i pripadnika JNA. Poginuo je Ludvig Pavlović, jedini od Bugojanske skupine 1972. koji je preživio jer mu je, kao starijem maloljetniku,
smrtna kazna bila zamijenjena zatvorskom.
Stojkić je noću 19./20. rujna mobilizirao pričuvni sastav policije podijelivši oružje (oko 1.000 pušaka). Te noći zapovjednik niških specijalaca Medžik tri puta je zvao i upozoravao Stojkića da prestane s mobilizacijom, inače će to specijalci silom učiniti.
I u drugim mjestima u BiH gdje su u većini bili Hrvati učinjeno je isto. Predsjedništvo BiH donijelo je zapovijed da se 27. rujna 1991. mobilizira pričuvni sastav policije. Tada je došlo do diferenciranja u policiji: Hrvati i Muslimani bili su na jednoj, a Srbi na drugoj strani. Policija je uspostavila punktove, a predstavnici JNA ultimativno su prijetili da se punktovi uklone. No, policija se nije dala zastrašiti i nije dopustila da vojska zaposjedne važne kote na Bilima i Planinici, s kojih bi u potpunosti imali Mostar u obruču.
Istodobno, u Mostaru oporbene stranke organiziraju razne mitinge podrške za JNA.
Dana 3. travnja 1992. godine, u popodnevnim satima, na autobusnom stajalištu u naselju Zalik, preko puta Sjevernog logora – vojarne JNA, eksplodirala je cisterna. Taj događaj označio je početak rata u Mostaru.
Na zapovijed generala Momčila Perišića, 7. travnja 1992. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije, odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane (HVO), koje preuzima obranu grada. Nakon prvog oružanog sukoba, za zapovjednika obrane općine Mostar imenuje se Petar Zelenika.
Dana 14. travnja 1992. traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Dana 23. travnja 1992. oslobođena je čapljinska vojarna, koja je tako postala prva vojarna oslobođena od srpskog agresora u ratu u Bosni i Hercegovini. Tijekom tih borbi srušeno je pet zrakoplova JNA.
Već 29. travnja 1992. Krizni stožer općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljina i Široki Brijeg, svu vlast i obranu tih općina povjeravaju HVO-u. Od 7. travnja 1992. do operacije Lipanjske zore, srpsko crnogorski agresor počinio je urbicid, sustavno rušenje gradskih područja nad Mostarom. Danonoćno granatiranje zapadnog dijela Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. Još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom agresora.
Agresor je opljačkao, zapalio i minirao sve važnije objekte u istočnom dijelu grada. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka. Radiopostaja Mostar emitirala je svoj program iz Centra za motrenje i obavješćivanje jer su samo dan nakon početka otvorene agresije na Mostar dvije granate izravno pogodile prostorije tadašnjeg Radija Mostar. Radivši na jednoj žici i s lošom kvalitetom zvuka, Radio Mostar bio je jedini signal života u gradu, održavajući moral u mostarskim podrumima.
U posljednjem od tri razgovora, kojima je htio staviti radio pod svoju kontrolu, general JNA Momčilo Perišić je rekao: „Ako bre ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10:10 ću da gađam Beli Breg, u 10:20 Iliće, u 10:30 Cim!“ Kako je rekao, tako je i proveo u djelo svoje prijetnje, za što je nagrađen od Vrhovne komande JNA ordenom za hrabrost.
Od srpskih granata u gradu je poginulo više civila nego branitelja. Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Uništeni su svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj zoni Mostara – primjerice Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomično agresor je uništio sva prigradska naselja. Od 14 mostarskih džamija, ostale su samo dvije neoštećene. Tijekom svibnja 1992. godine zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima, franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.
Oštećeni su Dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, glazbena škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT i Razvitak.
Dana 7. lipnja 1992. pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta, i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar, pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je operacija Čagalj. U toj akciji diverzantski vod bojne Grude i diverzantski vod bojne Čitluk probili su neprijateljske bunkere u Ševaš Polju i potisnuli agresora prema Gubavici i Domanovićima. Akcija je potpomognuta postrojbama brigada Knez Domagoj Čapljina, pukovnija Kralj Tomislav, 7., 8. i 9. bojna Općinskog stožera HVO-a Mostar, bojne Stolac, Neum, satnije Ravno, bojne Ljubuški, Čitluk i Imotski.
Postrojbe Hrvatske vojske napadale su glavnim smjerom iz Metkovića prema selima Klepci i Prebilovci te pomoćnim smjerovima iz Dretelja prema Počitelju i Hotnju, te prema Prebilovcima. Spajanje borbenih skupina BG 1 i BG 2 bilo je u selu Hotanj. Od šest diverzantskih skupina na pravcima djelovanja, njih pet uspjele su se neopaženo primaknuti protivniku i izvršiti sve zadaće.
Već u 8 sati ujutro probijena je obrana sela Klepci, pa su u 10 sati selo i okolne kote Klepešnica i Šunja Glava bile u rukama HV-a. Najveće zasluge imala je postrojba Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koja je svladala strojnička i snajperska gnijezda na Klepešnici. Prvog dana poginuo je jedan pripadnik HOS-a, a pet ih je ranjeno. Uništen je i jedan hrvatski tenk.
Sljedeći dan oslobođeni su Tasovčići i Prebilovci s okolnim zaselcima: Grlići, Hotanj, Kuline i Loznica. U Prebilovcima je zarobljen jedan VBR, više topova i minobacača te jedan tenk. Ukupno tijekom prva dva dana poginulo je deset pripadnika HV-a.
Dana 8. lipnja 1992. oslobođeno je područje Čapljine, u čemu posebnu zaslugu imaju postrojbe HVO-a iz Čitluka, Gruda, Ljubuškog i Čapljine, te vojnici 4. gardijske brigade HV-a i 156. brigade HV-a.
Oslobađanje desne obale Neretve počelo je 11. lipnja 1992. godine. HVO potpomognut 4. splitskom brigadom HV-a krenuo je iz šest pravaca. U akciji su sudjelovale Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar, pripadnici civilne i vojne policije, te Vojna policija i Samostalni mostarski bataljun.
Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio Mostara. Podizanje hrvatske trobojnice na vrhu Huma označilo je oslobađanje i istočnog dijela Mostara. Toga 11. lipnja hrvatske snage ušle su u vojarnu „Stanislav Baja Kraljević“, naselja Rodoč i Jasenica, te u krug razorene tvornice Aluminij. U tim borbama uništena su dva tenka JNA T-34 koja su se nalazila na brdu iznad Jasenice.
U jednom danu oslobođena je cijela desna obala Neretve.
Tijekom 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca, a pet dana kasnije hrvatske snage izbile su na Ošanjiće, današnju međuentitetsku granicu.
U noći s 13. na 14. lipnja 1992. godine general Slobodan Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici dobivaju zapovijedi prema kojima Neretvu treba početi prelaziti rano ujutro 14. lipnja i tako iznenaditi agresora.
Plan je bio da vojnici čamcima prijeđu Neretvu u samom gradu na tri mjesta, a dio preko tada još uvjetnog Starog mosta. Prijelaz je bio predviđen i na Buni. Uz tenkovsku potporu 4. gardijske brigade HV-a iz Splita i topničku potporu Širokobrijeških slavuja, združene snage pod zapovjedništvom pukovnika Tvrtka Miloša i zapovjednika 3. bojne cimske Ilije Vrljića, te postrojbi 1. bojne bjelopoljske i 5. bojne ilićke HVO-a Mostar i Specijalne policije PS Mostar, prelaze na lijevu obalu.
Nakon žestokih okršaja kod samostana školskih sestara franjevaka, hrvatske snage počinju oslobađati prostor od Jasenjana do Vrapčića.
Operacija Lipanjske zore bila je prva velika pobjeda hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. Njome je zaustavljen daljnji prodor srpsko-crnogorskog agresora, oslobođen veći dio Hercegovine, a hrvatski narod dobio je prijeko potrebnu sigurnost i nadu u slobodu.
Ta pobjeda nije došla bez žrtava – mnogi su branitelji položili svoje živote, a brojni civili izgubili domove i najbliže. Upravo zato Lipanjske zore ostaju trajni podsjetnik na hrabrost i odlučnost, ali i opomena da se sloboda i mir moraju neprestano čuvati.
Danas, tri desetljeća poslije, sjećanje na te dane obvezuje nas na zahvalnost prema poginulima i na zajedništvo koje je tada bilo presudno. Samo istinom, dostojanstvom i međusobnim poštovanjem moguće je graditi budućnost u kojoj se takvi zločini i razaranja više nikada neće ponoviti.
Scena.ba