Novinarske su ocjene uvijek tema. Tako je bilo i nakon prve utakmice u Splitu, poslije sjajnih 2-0 Hrvatske kontra Francuza. Preniske, ili previsoke, to je na kraju stvar dojma i subjektivnosti koja nekad vodi u euforičnost.
Uime Jutarnjeg, vodio sam se pristupom objektivnosti. O kojoj, jasno, možemo diskutirati unedogled. Po njima, prema kojima je po nama najbolji igrač na terenu bio Perišić (8), a odmah do njega Livaković (7,5), ali iza svih stojim. Osim jedne. Jedne gdje se doista dogodila nenamjerna pogreška. Ocjena Anti Budimiru…
Za tog skromnog napadača često sam pisao kako spada u skupinu podcijenjenih, iako u njoj ne zaslužuje biti. I ne samo na osnovu karijere, koja dokazuje skromnost i borbu, već činjenice da dvije uzastopne sezone u La Ligi za Osasunu igra odlično, i da je, konačno, tamo postao rekorder i idol, i da zaslužuje mnogo više. U percepciji njegovih igara, kao i statusu u reprezentaciji. I da je zaslužio biti starter protiv “tricolora”. Što je i bio. Te je gardom, borbom, igrom bio odličan, a sve je zaokružio pogotokom i iznuđivanjem kaznenog udarca.
Do 60. minute, kada je izašao za Franju Ivanovića, Ante Budimir bio je baš – Ante Budimir. Teškom pogreškom, za što jedino mogu reći “mea culpa”, u Jutarnjem je dobio dobrih, ali nedovoljnih 6,5. U brzini rokova, dogodila se omaška. Jer, Budimir je zaslužio čistih i neospornih 7,5. Za partiju koja se pamti.
