Kad bi vas na nekom opskurnom pub kvizu pitali što je zajedničko pjevačicama Earthi Kitt i Amáliji Rodrigues; glumicama Dolores del Río, Marilyn Monroe, Avi Gardner, Mariji Montez, Riti Hayworth, Dorothy Dandridge, Lupe Vélez, Peggy Hopkins Joyce, Joan Crawford, Veronici Lake, Kim Novak i Judy Garland; bogatim nasljednicama Doris Duke i Barbari Hutton; argentinskoj prvoj dami Eviti Perón te kćeri dominikanskog diktatora Flor de Oro Trujillo, zacijelo biste se neko vrijeme češali po glavi. Da ne naprežete uzalud moždane vijuge, dat ćemo vam odgovor: sve odreda gužvale su plahte diplomata i plejboja Porfirija Rubirose, a neke od njih bile su dovoljno lude da s jednim od najvećih zavodnika dvadesetog stoljeća stanu na “ludi kamen”. Neumorni pastuh, koji je Ianu Flemingu navodno poslužio kao inspiracija za kreiranje lika Jamesa Bonda, “uzeo je mjeru” i stotinama anonimnih djeva, od prostitutki, preko čistačica, do sveučilišnih profesorica. U čemu je ležala tajna njegova uspjeha na erotskoj bojišnici?
Muškost veličine mlinca za papar
Rubi, kako su ga prijatelji zvali, posjedovao je gospodsku ljepotu à la Cary Grant, odijevao se elegantno i kretao poput pume, no puki fizikus ne objašnjava činjenicu da su seks bombe njim gubile glavu – a neke i bogatstva. Mnogo važnije, usvojio je i primjenjivao jednu od najvažnijih lekcija svoga duhovnog brata Casanove: svaku je tretirao kao kraljicu, pa makar na jedan dan. To je uključivalo skupe poklone, pažljivo slušanje, slanje ruža u praskozorje, senzualne masaže i dijeljenje komplimenata šakom i kapom, na pet stranih jezika. “U njegovom društvu, nezapaljena cigareta nikad se nije približila damskim usnama”, rezimirao je to jedan znanac. Kavalir bez premca, svakoj je govorio da je najljepša, čak i onima koje taj atribut nisu posjedovale ni u tragovima već se njihova ljepota pretežno sastojala od podebljeg bankovnog računa. Da je neka vrsta žigola, i sam je s osmijehom priznavao, no djetinji šarm i gotovo animalni magnetizam obilno su kompenzirali njegovo predatorsko ustrojstvo. Nadalje, obavijala ga je aura mističnosti i opasnosti, a to je kombinacija od koje ženske gaćice same spadaju. “Je li doista bio špijun? Jesu li na njega pucali?”, pitale su se, a on je podgrijavao takve priče.
Ono što su dame, od kojih su mnoge bile udane, osobito cijenile kod Rubirose bila je njegova diskrecija – nikad se nije hvalio svojim “reckama”. Suprotna strana u pravilu se nije mogla pohvaliti tom vrlinom, pa su zadovolj(e)ne gospođe i gospođice sa sjajem u očima pričale o Rubijevoj izdržljivosti u krevetu, a jedna ljubavnica nadjenula mu je nadimak “Toujours Pret”, odnosno “Uvijek spreman”.
Malen detalj, koji baš i nije bio malen, ostavili smo za kraj – majčica priroda obdarila ga je penisom koji je stari tračer Truman Capote opisao kao “monstruma debljine muške podlaktice”, a jedna ljubavnica usporedila s “cipelom veličine 46”. Rubijev “ponos” na osebujan se način probio na gastronomsku scenu – goleme mlince za papar, kakve možete vidjeti u svim šminkerskim restoranima, konobari i danas nazivaju “rubirosama”.
Nesuđeni odvjetnik
Porfirio Rubirosa Ariza rođen je 1909. u San Francisco de Macorísu, gradu smještenom na sjeveru srednjoameričke otočne države Dominikanske Republike i poznatom po proizvodnji kakaa. Odrastao je u obitelji imućnih španjolskih imigranata, a kao njihovo treće, najmlađe dijete, bio je poprilično razmažen. Majka Ana, kućanica, nazivala ga je “zjenicom svoga oka” i ispunjavala mu većinu želja.
Glamur, kojim će biti okružen čitav život, iskusio je vrlo rano – nedugo nakon što je proslavio šesti rođendan, njegov otac Pedro imenovan je dominikanskim ambasadorom u Parizu, a upravo u “gradu svjetla” Porfirio će provesti formativne godine. Otac ga je naučio cijeniti umjetnost, visoku kuhinju i lijepe tete – mališan je iz prikrajka promatrao “poslovne suradnice” koje su defilirale kroz Pedrov stan na Montparnasseu, a kako je rastao, postajao je sve svjesniji činjenice da se ta suradnja odvija u vodoravnom položaju.
Otac je poslan nazad u domovinu kad je Pedru bilo četrnaest, no tinejdžer nije otišao s njim: ostao je živjeti u stanu jedne čileanske obitelji, čije je članove šarmirao do te mjere da su mu odlučili pružiti smještaj dok ne maturira. Nakon što je, s odličnim uspjehom, završio gimnaziju, Porfirio se vraća kući, odlučan u namjeri da upiše studij prava i postane odvjetnik. Studij ga je, međutim, razočarao – za nemirnog i znatiželjnog momka poput njega, čitanje debelih i suhoparnih pravnih knjižurina bilo je ravno torturi.
Na nagovor oca, koji je imao čin generala, opredjeljuje se za vojnu karijeru. Bio je to sjajan izbor – mladić je brzo napredovao, dobivši čin kapetana prije dvadesete godine. Imalo je to još nekih prednosti. “Žene vole muškarce u uniformama!”, sa sjajem o očima je povjerio znancu. Paralelno je briljirao u sportu, gdje je također postao kapetan: radilo se o nacionalnoj polo momčadi. Za njegovo daljnje napredovanje zaslužan je politički prevrat u zemlji.
Kako ubrati zlatni cvijet?
General Rafael Trujillo, načelnik glavnog stožera dominikanske vojske, 1930. je izvršio puč, zbacivši s vlasti predsjednika Horacija Vásqueza. Nekadašnji stražar u poljima šećerne trske iste je godine postao predsjednikom, unatoč optužbama za lažiranje glasova. Njegovu diktaturu, koja će potrajati duže od tri desetljeća, obilježili su politički progoni i likvidacije, kao i zabrana svih stranki osim njegove, nazvane “Partido Dominicano”. Kombinacijom terora i korupcije, Trujillo i njegova obitelj prigrabili su golemo bogatstvo, od zemljišnih posjeda do najvećih tvornica. Moćnika to nije zadovoljilo pa je, kako bi nahranio osobnu taštinu, prijestolnicu Santo Domingo preimenovao u Ciudad Trujillo. Uz to, inzistirao je da mu se posilni obraćaju kao “dobročinitelju i ocu domovine”. Dok se većini smrklo, nekima je osvanulo. Među njima je bio Porfirio Rubirosa.
Ambiciozni mladić diktatoru je zapeo za oko tijekom utakmice pola, u kojoj je briljirao. Kasnije su poveli ugodan te, za obojicu, koristan razgovor u obližnjemu ladanjskom klubu. Ubrzo, Rubirosa postaje poručnik predsjedničke garde.
Prvoga dana na novom poslu, dobio je zadatak da na aerodromu dočeka predsjednikovu sedamnaestogodišnju kćer Flor de Oro, koja se vraćala kući nakon studija u Francuskoj. Suprotno pretencioznom imenu, nije bila nikakav zlatni cvijetak – zadivljena vojnikovom atletskom muskulaturom, pozvala ga je kao pratnju na bal u predsjedničkoj palači, koji se imao održati kasnije te večeri.
Ovaj je ispunio sve što se od njega očekivalo. S diktatorovom mezimicom otplesao je sve plesove, a po odlasku s mondene zabave, nastavili su plesati “vodoravni tango” u njenim odajama. Kad je jutro svanulo a alkohol mu ishlapio iz glave, Porfirio je počeo naslućivati da je napravio veliku glupost. Bio je u pravu.
Zet dominikanskog diktatora
Trujilla su revni špijuni izvijestili o nemilom događaju, a ovaj je, bijesan kao ris, nogirao oskvrnitelja mile kćerkice iz vojske. Rubirosa je slutio da je to tek vrh sante leda i da bi mu se lijepa glava mogla otkotrljati s ramena, pa se narednih dana krio na obiteljskoj plantaži kave, skačući kao oparen na svaki šušanj.
Obuzeta požudom, Flor je uzela stvari u ruke. Ocu je rekla da se namjerava udati za mladića te dodala da će, ako joj stane na put, započeti štrajk glađu. Diktator se smekšao te dao zeleno svjetlo za sklapanje braka. Porfirio, kojem je vijest prenijela Florina sluškinja, odahnuo je od olakšanja – ne samo da neće platiti za ono što je učinio, već će za to i biti nagrađen, u vidu ulaska u najbogatiju obitelj u zemlji. Čim je napustio svoje sklonište, Flor mu se bacila oko vrata i zaprosila ga. Pogađate, rekao je “da”.
Dan vjenčanja, koji je Trujillo u svom stilu proglasio nacionalnim praznikom, bio je parada pijanstva i kiča. Nakresani državni odličnici grlili su mladoženju, a ovaj ih je, i sam pripit, zabavljao prostim vicevima. Tri godine nakon što je postao predsjednikovim zetom, ovaj ga je poslao na njegovo prvo diplomatsko mjesto. Imenovan je ambasadorom u Berlinu. “Porfirio je stvoren za ovaj posao, zato što ga žene obožavaju, a uz to je rođeni lažljivac”, ispričao je diktator lokalnim medijima.
Bila su to turbulentna vremena. Hitler je već došao na vlast a ratne trublje sve glasnije su odjekivale. Mladog diplomata su, međutim, više od napete situacije u Europi zanimale dame koje su mu bile “napete”. Premda ga je supruga pratila u Berlin, to ga nije sprečavalo u tome da joj nabija rogove svakom prilikom. Jedna od ljubavnica, korpulentna Bavarka nimfomanskog nagnuća, nakon cjelonoćne strasti poslala mu je golemi buket ruža, s porukom da je uživala “u noći u kojoj sunce nije izišlo”. Do Flor su s vremenom doprle glasine o indiskrecijama njene gore polovice, no odlučila se praviti gluha i slijepa. Bilo joj je važno samo da se Porfirio, u kojeg se ludo zaljubila, redovito vraća u njen zagrljaj.
Zlouporaba diplomatske putovnice
Takav stil života nastavio se i u Parizu, sljedećoj Porfirijevoj diplomatskoj postaji. Mladoj ženi sve teže su padale suprugove nevjere, kao i činjenica da ih nije ni pokušavao prikriti – ovratnici košulje redovito su mu bilu umrljani crvenim ružem. Kad je napokon smogla snage i prozvala ga zbog kršenja bračnog zavjeta, zatvorio joj je usta “zidarskom” šamarčinom. Blijeda poput krpe, Flor se okrenula na peti, spakirala kovčege te zauvijek nestala iz Porfirijevog života. Po povratku kući, otac joj je očitao bukvicu (rečenicu “Jesam li ti govorio da se ne udaješ za njega?” ponovio je barem desetak puta). Kad je vidio da su joj potekle suze, zagrlio ju je i obećao da će “sve srediti”. Tako je i bilo. Omogućio joj je ekspresan razvod i platio skupo krstarenje. Mlada dama nije dugo tugovala – ubrzo je našla novog ljubavnika, nakon čega se još osam puta udavala.
Porfirio, koji je suprugin novac nesmiljeno trošio na odijela skrojena po mjeri, svileno donje rublje, zlatne satove, brze automobile i plastičnu operaciju nosa, teško se mirio s činjenicom da mu se zatvorila financijska pipa. Kako bi se izvukao iz škripca, počeo je prodavati vize Židovima koji su pokušavali pobjeći iz Europe. Ni vulgarniji zločini, poput krađe, nisu mu bili nepoznanica.
Porfirijev znanac, draguljar iz Madrida koji je pobjegao iz zemlje po izbijanju Španjolskoga građanskog rata, zamolio ga je da, koristeći svoju diplomatsku putovnicu, otputuje u Španjolsku te pokupi sve dragocjenosti iz njegove radnje. Čovjek mu je bio voljan platiti pozamašnu svotu za tu opasnu misiju, no Rubirosi to očito nije bilo dovoljno. Vrativši se u Pariz, nesretnom draguljaru ispričao je nimalo uvjerljivu priču o tome kako je bez blaga ostao nakon žestokog snajperskog napada na njegov automobil. Zanimljivo, na njegovom luksuznom dvosjedu nije bilo niti jedne rupe od metaka. Lakovjernog čovjeka “olakšao” je za 180.000 dolara.
Seks diktatora i prodavačice na Eiffelovom tornju
Osim novčanih problema, Porfirija je mučio strah od Trujillove osvete. No, suprotno očekivanjima, Trujillo se nije obračunao s bivšim zetom. Ne samo da mu je ovaj bio iznimno koristan nego mu je postao i drag, što ne čudi znamo li da su karakterno bili vrlo slični. Osim parazitskog načina života, povezivala ih je sklonost suknjolovu.
Nakon nekoliko mjeseci šutnje, diktator je telefonirao bivšem zetu te ga obavijestio da sa suprugom i desetogodišnjim sinom Ramfisom – kojeg je netom bio imenovao generalom – stiže u Pariz, na turističko razgledavanje grada, te ga zamolio da im bude vodič. Premda se bojao da je riječ o zamci, Rubirosa je hrabro obavio zadatak, pokazujući obitelji pariške znamenitosti i vodeći ih po vrhunskim restoranima.
Oduševljen, Trujillo se mjesec dana kasnije vraća u francusku prijestolnicu, ovaj put sam. Diplomat je odveo diktatora do Eiffelovog tornja, te ga upoznao s mladom damom koja je ondje prodavala poštanske marke. Trujillo joj je “uzeo mjeru”, ondje na tornju, a petnaestak dana kasnije Rubirosi je zahvalio na provodu imenovavši ga komercijalnim atašeom za Francusku.
Na tom položaju, momak se nije pretjerano oznojio – nekadašnji kolega ispričao je da “praktički nije radio ništa”. Dok je u uredu lješkario, noću je bio aktivan – redovito je posjećivao “Moulin Rouge” i opskurne kabarete u Latinskoj četvrti, sladeći se mladim plesačicama. Činjenice da Drugi svjetski rat bjesni kao da nije ni bio svjestan – jedini “projektili” koji su padali oko njega bile su seks bombe.
Pucajte na pjejboja!
Zahvaljujući diplomatskom statusu i šarmu, pozivan je na najmondenije tulume onog vremena. U jesen 1940. godine, pojavio se na jednome takvom događaju, koktel-zabavi koju je, u čast francuske filmske zvijezde Danielle Darrieux, priredio redatelj plave krvi, grof Jean de Limur. Na kraju zabave, domaćin je zamolio Rubirosu da odbaci kući Danielle, budući da je ova stanovala u njegovom susjedstvu. Pogađate, 23-godišnja dama te je noći imala priliku provjeriti glasine o impozantnoj muškosti Dominikanca. Nakon noći pune uzdaha, kalkulator u Rubirosinoj glavi počeo je raditi. Darrieux je u to vrijeme bila najbolje plaćena glumica u Francuskoj, a uz to je bila komad. Narednih dana, ljubavnik ju je doslovce obasipao cvijećem, nakitom i ljubavnim porukama, a ta strategija pokazala se uspješnom. Mjesec dana nakon prvog susreta, na Danielleinom prstu zasjao je dijamantni zaručnički prsten. No, prije nego što je postala gospođa Rubirosa, glumica je morala proći kroz veliko iskušenje.
Zbog glasina da je riječ o špijunu, višijevska vlada uhitila je Rubirosu. Interniran je u hotelu u Bad Nauheimu, ali se slobodno mogao kretati okolicom. Ako ste mislili da je zdvajao nad neizvjesnom sudbinom, griješite – dane je provodio u obližnjem skijalištu, usavršavajući svoj slalom. Nakon pet mjeseci, zbog nedostatka dokaza, pušten je na slobodu, a Danielle, koja je čitavo vrijeme naricala za voljenim čovjekom, pohitala je s njim do oltara.
Rubi je, dakako, šarao sa strane, no izvanbračni izleti nisu bili nepoznanica ni njegovoj supruzi. Par je uživao u glamuroznim izlascima te veselo pozirao pred objektivima paparazza. S vremenom je, međutim, Danielle došla u nemilost štampe, zbog njezina navodnog simpatiziranja nacizma. Glasine su se počele širiti i na račun njenog muža – još jednom, optužen je da je špijun, ovaj put njemački.
Godine 1944., par je na pariškom Bulevaru Malesherbes pao u zasjedu francuskog Pokreta otpora – dok su se vozili u kabrioletu, na njih je ispaljena kiša metaka. Rubirosa, koji je možda bio preljubnik ali ne i gad, instinktivno se bacio na suprugu kako bi je zaštitio. “Popio” je tri metka, a jedan mu se zabio u bubreg. Nakon višesatne operacije, liječnici su ga uspjeli spasiti. Uplašeni par se preselio u provinciju, u Septeuil. Nekadašnji plejboj uživao je u mužnji krava, košenju sijena i slušanju gramofonskih ploča sa suprugom. Baš kad se bio počeo dosađivati, po nalogu Trujilla je premješten u Italiju.
Dobila intervju, ali i muža intervjuirane
Danielle, koja je po završetku Drugoga svjetskog rata ponovno počela raditi, suprugu bi se pridružila kad god su joj to obaveze dopuštale. To su znali i pripadnici sedme sile. Bogata nasljednica Doris Duke, kći pokojna duhanskog magnata Jamesa Buchanana Dukea, netom je bila imenovana dopisnicom “Harper’s Bazaara”, a uredništvo ju je poslalo u Rim kako bi intervjuirala Danielle Darrieux. Od glumice je dobila sočan intervju, ali i nešto znatno primamljivije – njezina muža!
Duke, koja nije bila ljepotica ali je kao žena teška pet milijardi dolara pucala od samopouzdanja, preuzela je inicijativu kako bi osvojila čovjeka s kojim je toga dana razmijenila tek nekoliko kurtoaznih rečenica. Poslala mu je telegram sljedećeg sadržaja: “Kad završiš s Danielle, nazovi me i ja ću doći”. Za plejboja poput Rubirose, takvom izazovu nije bilo moguće odoljeti. Dakako, trebalo je odraditi i poslić u vidu slamanja srca ženi koja je samo za njega živjela. Nakon što joj je muž rekao da je ostavlja radi druge, i to znatno neuglednije, Danielle je doživjela slom živaca.
Tinta na njegovim brakorazvodnim papirima još se nije bila ni osušila, a Porfirio je uselio u Dorisinu raskošnu vilu. S njom je igrao otvorenih karata: nije se pretvarao da je išta više od žigola, a unaprijed ju je upozorio i da mu vjernost nije jača strana. Svjesna činjenice da je u srednjim tridesetima, građena poput dječaka i neplodna, najbogatija Amerikanka prihvatila je Rubirosinu bračnu ponudu. Kako ipak nije vesla sisala, na potpisivanje mu je uvalila predbračni ugovor, što ga je silno rasrdilo. Nakon žestoke svađe, pao je još žešći pomirbeni seks a, vrlo skoro, i vjenčanje.
Rubirosa je se našao okružen luksuzom kakav čak ni on ranije nije vidio. Par se skrasio u dvorcu iz sedamnaestog stoljeća u okolici Pariza, prepunom basnoslovno vrijednih umjetnina, a lovašica je svome dragom na gornjem katu dala urediti “kutak za dečke”, koji se sastojao od sjajno opremljenog bara, saune i boksačkog ringa. Kad u potonjem nije trenirao, Rubi je u njega dovodio svirače iz noćnog kluba “Calvados”, kako bi zabavljali njegove goste na raskalašenim tulumima. Diplomatov butler Victor bi ih, u pauzama od divljeg plesa, posluživao tartufima i kavijarom.
I prva dama se podala bez srama
Impresioniran životom bivšeg zeta, Trujillo mu je 1948. ponudio da izabere posao u bilo kojoj zemlji svijeta, a ovaj se, zbog kvalitetnih polo momčadi, opredijelio za Argentinu. Trujillu je to odgovaralo, budući da je htio znati kakve su namjere dvije godine ranije izabranog predsjednika Juana Perona. U cilju špijunaže za bivšeg punca, Rubirosa je navodno zaveo argentinsku prvu damu Evitu Perón.
Doris, koja je pratila supruga na njegovo novo odredište, nikako se nije uspijevala naviknuti na život u Južnoj Americi. Uz to, ovaj ju je stalno varao. Kad ga je zatekla u postelji s bivšom suprugom Flor de Oro, čaša njenog strpljenja se prelila. Zauvijek je napustila omraženi kontinent i muškarca koji ju je izdao. Iz braka, koji je potrajao tek dva mjeseca, Rubirosa je izišao bogatiji za već spomenuti dvorac, staju punu konja za polo, nekoliko sportskih automobila i – bombarder B-25, preuređen u privatni zrakoplov! Bivša gospođa Rubirosa mu je, ne budi škrta, nabacila i ček na 500.000 dolara. Ništa od toga nije mu morala dati, zbog predbračnog ugovora, no još uvijek ga je voljela. Narednih desetak godina, Rubirosa je, možda iz zahvalnosti, spavao s bivšom ženom kad god bi posjetio SAD.
Nedugo nakon razvoda, vratio se na stari posao u dominikanskoj ambasadi u Parizu. I dalje je živio lagodno, ustajući oko podneva, igrajući polo u Bulonjskoj šumi, nanoseći maske od meda na lice za ljepotu te plešući u omiljenom “lovištu” na dame iz visokog društva, diskoteci “Jimmy’s”. Preferirao je one punašnije, kakvih je mnogo u rodnoj mu zemlji, no punašan bankovni račun ipak je odnosio “privagu”. O aferi s Marianne Reynolds, propalom glumicom udanom za duhanskog magnata R. I. Reynoldsa, tih su dana, početkom pedesetih, pisali svi tabloidi. Sastajali su se na jahti njenog muža, koji joj je, otkrivši za aferu zadnji, postao bivšim mužem.
Živi brzo, umri mlad
Godine 1953., u liftu njujorškog hotela “Plaza”, ukrstio se put Porfirija Rubirose i Zsa Zse Gabor. Razmijenili su nekoliko banalnih rečenica o vremenu, no Rubirosi nije ni trebalo više. Te večeri, u glumičinu sobu poslane su crvena ruža i lascivna poruka. Nešto kasnije, u sobi se pojavio i dominikanski Don Juan. Vodili su ljubav do jutra, a zaboravna diva smetnula je s uma detaljčić da je udana za kolegu Georgea Sandersa. Nestašni Rubi rasturio je i ovaj brak.
Uvjeren da mu nijedna ne može odoljeti, zaprosio je glumicu nedugo nakon toga, no ova je učinila kobnu grešku kad mu nije odgovorila iste sekunde. Uvrijeđen, na licu mjesta ju je nogirao. Samo nekoliko dana kasnije, ucviljena Zsa Zsa iz tabloida je doznala da se ljubav njenog života ženi nelijepom no basnoslovno bogatom nasljednicom Barbarom Hutton. Mladoženja je nosio isto odijelo kao na svadbi s Barbarinom rivalkom Doris Duke, a suprugu je uspio prevariti već na dan vjenčanja, s jedva “legalnom” plesačicom. Brak je potrajao pedeset tri dana, a Porfirio je iz njega izišao s plantažom kave u domovini, vrijednim nakitom, još jednim privatnim zrakoplovom te, navodno, dva i pol milijuna dolara.
Godine 1956., vjenčao se peti i posljednji put. S odabranicom, tri desetljeća mlađom francuskom glumicom Odile Rodin, živio je vrlo skladno – upućeni tvrde da je bila jedina koju je istinski volio. Nadalje, nije poznat niti jedan njegov izvanbračni izlet, barem ne javno. Neki su čak pričali kako se dogodilo nemoguće – da se, na pragu pedesete, neumorni osvajač primirio. “Čitav život sam kontrolirao žene. Odile je prva koja kontrolira mene”, priznao je sam Rubirosa. Ipak, nije bio ni blizu tome da postane papučar. I dalje je pohodio noćne klubove te kvasio grlo probranim pjenušcima a, unatoč Odileinim prosvjedima, nije se odricao ni cjeloživotne strasti, sportskih jurilica. Kombinacija ta dva čimbenika pokazala se kobnom.
Rubirosa, koji je u mladosti sudjelovao u brojnim automobilskim utrkama, uključujući čuveni “24 Hours Le Mans”, i dalje je bio agresivan vozač. Nažalost, toga 5. srpnja 1965. godine, iskapio je desetak konjaka u omiljenom baru “Jimmy’s”, slaveći pobjedu svoga polo tima u finalu Kupa Francuske. Razgaljen, pozdravio se s prijateljima i krenuo kući. U Odilein zagrljaj nije stigao: zbog neprilagođene brzine i žestokog pljuska, izgubio je kontrolu nad “Ferrarijem” i zabio se u drvo kestena u Bulonjskoj šumi. Preminuo je u bolničkim kolima, u dobi od pedeset šest godina.
Piše: Lucija Kapural
Scena.ba