“Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture”, izreka je koja se pripisuje Miroslavu Krleži, iako nije u potpunosti potvrđeno da je upravo on njezin autor. Prije gotovo dvadesetak godina tu sam izreku u jednom intervjuu preformulirao, prilagodivši je situaciju u Bosni i Hercegovini: Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačkog merhametluka.
Mala filmska scena
Međutim, ona od prije neki dan ne vrijedi, nakon što je Fondacija za kinematografiju na svojim internetskim stranicama objavila Odluku o izboru korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju po provedenom natječaju za pozicije sufinanciranja filmskih projekata za 2024. godinu. Sada glasi: Sačuvaj nas Bože srpskog junaštva, bošnjačke kulture i hrvatskog merhametluka. Što se dogodilo? Prije nego što iznesem podatke, unaprijed ću se ispričati sarajevskim “antifašistima”, da me ne bi, gluho bilo, slučajno optužili da prebrojavam krvna zrnca. Govorim na temelju mog poznavanja bosanskohercegovačke filmske scene koja je mala iu kojoj se svi akteri dobro poznaju. Na natječaju je po svim osnovama ukupno podijeljeno 2.001.686,84 konvertibilne marke. Hrvatima, uvjetno rečeno, od tog je iznosa pripalo ukupno 51.857,1 konvertibilna marka, odnosno 2,59 posto. Činik bi, sjetivši se u kakvoj zemlji živimo i tko Hrvate vodi, rekao da su Hrvati još dobri i prošli: moglo se lako dogoditi da ne dobiju ništa, da budu pomnoženi s apsolutnom nulom. (Računicu sam prvenstveno zasnivao na producentima koji su prijavljeni na natječaj i informacije koje sam imao iznutra, jer se prvi put otkako znam, uključujući i praksu drugih europskih filmskih fondova, dogodilo da se u rezultatima – objavljenim isključivo na bosanskom jeziku, ili hrvatskim kadrovima u federalnom institucijama ne poznaju dovoljno vlastiti jezik – izostavljeno ime redatelja Naveden je tek “Naziv podnosioca prijave” i “Naziv projekta”.
Fina gradska raja
Ovo je, pretpostavljam, napravljeno iz razloga što bi se slična ujdurma otkrila odmah, na prvi pogled. Ne mislim pritom na bošnjačku ili bilo koja druga imena, na poznato “antifašističko” brojanje krvnih zrnaca, već na činjenicu da su gotovo svi dobitnici, pretpostavljam, članovi poznate “fine gradske raje” (FGR) koje čine pripadnici sarajevske filmske aristokracije sastavljene od kanoniziranih antitalenata koji već dvadesetak godina koriste bosanskohercegovačke filmske fondove kao vlastite bankomate. Također, unaprijed se ispričavam ukoliko je netko od politički podobnih Hrvata prijavio producentsku kuću u Sarajevu, te je prošao na natječaju, iako mi se sigurno slična omaška ne bi dogodila da su u rezultatima navedena imena redatelja, jer se ovdje dobro zna čija majka crnu vunu prede , a čija kupuje u Zari.) Kako bi se nešto slično moglo dogoditi ako se prisjetimo Ministarstva kulture i Fondacije za kinematografiju vode hrvatski, odnosno HDZ-ovi kadrovi? Uz to, koliko sam informiran, od pet članova stručnog žirija, tri je delegirala uvjetno rečeno hrvatska strana, dok su s druge, opet uvjetno rečeno, bošnjačke strane, stajale samo dvije članice Upravnog odbora koje je na to mjesto, u dogovoru s ministricom kulture. koja je frizirala natječaj za članstvo u Upravnom odboru, postavio FGR. Jedini logičan odgovor je tradicionalni hrvatski merhametluk, što je ujedno i pokazatelj kako sva ona silna kuknjava o ugroženosti Hrvata, koju godinu slušamo od oraške Mahale do Vinjana Donjeg, od Ravnog do Donjeg Zovika, ima i drugu stranu medalje, po onoj narodnoj: Ko će kome, ko svome. Cijela priča zakotrljala se kada je na čelo Ministarstva kulture došla Sanja Vlaisavljević. Nakon što je raspušten Upravni odbor Fondacije, raspisan je novi natječaj. U Upravni odbor Fondacije, kako je stajao u svim ranijim natječajima, mogu ući isključivo osobe s dužim stažem u filmskoj industriji. Ministrica je taj dio izmijenila, izuzevši od ovog pravila pravnike. Kada bi se pravili ludi, zaboravivši na tren u kakvoj zemlji živimo, zapitali bismo se zašto pravnike, a ne ginekologe ili diplomirane inženjere strojarstva. Razlog je vrlo jednostavan: unaprijed se znalo tko će doći na to mjesto. Riječ je o bivšoj pravnoj zastupnici FGR-a, koja se u filmu razumije otprilike kao ginekolog u kvantnoj fizici. (Isto bi se moglo reći i za aktualnu ministricu.)
Pola milijuna
Ne bi me, stoga, začudilo da nakon ove aktualne ministrice ne bude upamćena u bošnjačkoj narodnoj predaji kao Merhametli Sanja. Ostaje pitanje je li to napravila samoinicijativno, po parafrazi jedne Anrićeve rečenice (Boga se boji malo, sultana nimalo, a Dragana ko dorata svoga.), ili je riječ o stranačkoj politici. Zamislite sada hipotetski slučaj, koji bi se, gluho bilo, mogao dogoditi u vrijeme pandemije koronavirusa, a koji je identičan ovome. Recimo da je Vlada odlučila nabaviti stotinu respiratora i da raspiše javni natječaj u kojem stoji kako se na natječaju mogu javiti isključivo stručna lica s višegodišnjim stažom u medicinskim institucijama i uzgajivačima malina. Apsurdno, zar ne? (Vratite nam Fadila!) Ovo nije jedini sporan natječaj. Desetak dana ranije objavljena je Odluka o izboru korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju po provedenom Javnom pozivu za izbor korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju za pozicije sufinanciranja komplementarnih djelatnosti za 2024. godinu, prema kojoj je raspodijeljeno oko 500 tisuća konvertibilnih maraka. Pogađate, i ovaj put je najbolje prošao FGR.
Pogodovanje
U intervjuu objavljenom na portalu Klix.ba, bivši predsjednik Fondacije Antonio Beus ukazao je na brojne nepravilnosti u vezi ovog natječaja: “Kako je moguće da je Udruženje filmskih radnika apliciralo na Javni poziv za izbor korisnika sredstava Fondacije za kinematografiju za pozicije komplementarnih djelatnosti za 2024. I to na poziciji zaštite, čuvanja i prezentiranja arhivske građe te je od strane Upravnog odbora odlučeno da je formalno pravno ispravna i. Naime, to Udruženje prema Statutu i registraciji se ne može baviti zaštitom filmske i videograđe, niti bilo kakvom digitalizacijom dobiva 0 KM. Ne može se primijetiti da postoji očit sukob interesa (formalno bivše) pravne zastupnice spomenutog udruženja i njenog članstva u Upravnom odboru. Postavlja se pitanje je li ovakva dodjela sredstava u svojoj naravi posredno isplata zaostalih honorara, javnim novcem, zastupnici Mirni Milanović Lalić.” Kinoteka BiH spada među sedam institucija od državnog značaja, zajedno sa Sveučilišnom knjižnicom i Zemaljskim muzejom. Ovdje možemo postaviti određenu analogiju s “hrvatskom stranom”: gramzivi “patrioti”, sve redom zadrigli Bosanci i Hercegovci, žučno brane suverenu Bosnu i Hercegovinu na način da ruše temelje na kojima počiva, gdje ponovo dolazimo do one: Ko će kome, ko svoj svome. Sada dolazimo do tehnike kojom su Upravni odbor Federacije i Ministarstvo kulture u startu odbacili sve “nepoćudne” prijave, koje zbog toga nikada nisu došle do članova stručnog žirija, niti je igdje navedeno tko je vršio “selekciju”. Jesu li u igri bilo prebrojavanja krvnih zrnaca ili je bila tek riječ o prebrojavanju KM-ova po principu Gdje sam ja tu, nije poznato. Gotovo devedeset posto prijava odbačeno je zbog toga što aplikanti preko zatvorene kuverte nisu udarili pečat ili nisu spiralno uvezali dokumentaciju, kao što je to traženo na natječaju. Riječ je o jeftinom šibičarskom triku, jer pretpostavljam da je FGR unaprijed obaviješten o ovome.
Šibicarska tehnika
Praksa je u HAVC-u, a kakva je ranije, sve do ovog saziva, postojala iu Fondaciji za kinematografiju, da se prijave da se naknadno dostave dokumenti koji eventualno nedostaju, jer Fondacija postoji zbog filmske industrije, a ne obratno. S druge strane, ukoliko ovako kruta pravila vrijede za aplikacije, onda bi morala vrijediti i za Upravni odbor. Po prvom raspisanom natječaju, rezultati su morali biti objavljeni najkasnije do 30. studenog. Nakon što je ovaj rok prošao, odlukom predsjednika Fondacije od 04. prosinca produžen je za 10. prosinac. Međutim, ni ovaj rok nije ispoštovan, jer su rezultati objavljeni tek 13. prosinca. Što je veći zločin: kršiti vlastite odluke kojima bacate u vjetar javni novac ili banalni pečat na kuverti, koji, je li, treba zaštititi dokumentaciju od otvaranja, kao da se u prijavama kriju vrhunske vojne tajne, a ne filmski scenariji. Ili je riječ o onoj latinskoj Ono što je dozvoljeno Jupiteru (Upravni odbor i FGR), nije dozvoljeno običnim volovima (“nepoćudnim” aplikantima)? Na vlastitom ću primjeru pokazati jeftinu šibicarsku tehniku Upravnog odbora i Ministarstva (ne)kulture. Sudjelovao sam u četiri prijavljena projekta, i “sva četiri su pala”: dva zbog famoznog pečata, a dva potpuno bespravno i neopravdano. Aplikacija koju je prijavio moj producent za projekt dugometražnog dokumentarnog filma “Legenda o planini” odbačena je jer u prijavi nije naveden “kratki profil” producentske kuće. Ranije sam iz insajderskih izvora, prije nego što su objavljeni rezultati, dobio informaciju da je prijava odbačena zbog toga što moj producent nije financijski zatvorio prethodne projekte. Nakon što sam rekao da to nije točno i neka malo bolje provjere, nađen je drugi “razlog”.
Kratki profil producenta
Kratki profil producenta je u prijavi točno naveden, ali ne na mjestu gdje je to u Prijavnici navedeno, jer je ta rubrika bila namijenjena za drugu stavku. Nepravilnosti u Prijavnici su brojne, jer su, očito, sastavljale nestručne osobe, a računi se, kao u ovom slučaju, ispostavljaju korisnicima. Moja aplikacija za Razvoj scenarija odbačena je zbog poznatog potpisa na kuverti, jer sam koristio sigurnosnu kuvertu koja omogućuje stostruko veću zaštitu od otvaranja u odnosu na potpis. Čak sam pokušao preko spoja staviti potpis, računajući unaprijed na slične začkoljice, međutim to na plastificiranom zaštitnom pojasu nije bilo moguće. U Prijavnici za razvoj scenarija, u stavci 5.4, traži se, kao obavezna dokumentacija, da se pobroje “ranije realizirani radovi scenariste na linku”, zbog čega je projekt jedne korisnice, Arijane Saračević Helač, i odbačen. Dakle, da sam se kojim slučajem kvalificirao za otvaranje kuverte, što je, sada mi se čini, bilo čudo ravno pobjedi FK Vratnika nad madridskim Realom, dočekao bi me ovaj uvjet. Stvar je u tome da nešto slično ne postoji, niti se može postojati zbog koncepta autorskih prava. Vlasnik scenarija, a takav je u cijeloj filmskoj industriji, nije autor, već producent, tako da scenarist nema pravo postaviti svoje radove na bilo kakav dostupan link. “Lukave” članice Upravnog odbora ovu su stavku propisale iz natječaja za proizvodnju filmova, gdje je nešto slično relevantno, gdje producenti mogu postaviti linkove, primjerice na platforme Vimeo ili Frame, gdje ih zainteresirani mogu pogledati. Ovo je, u prvom slučaju, onaj trenutak kad šeprtljavi šibičar izvuče kuglicu ispod rukava i “neprimjetno” je ubaci ispod druge šibice, dok se svi drugi akteri priče pretvaraju kako nisu ništa vidjeli.
Nemoguća misija
Usprkos nemogućoj misiji, u ovom segmentu prošao je scenarij Elme Tataragić, i to kao jedini. Pitam se – kako. Ako je ispunila postavljeni uvjet, onda je riječ o falsfikatu, jer nikada niti ja, niti bilo tko drugi iz filmskih krugova, pretpostavljam, nije čuo za “radove scenarista na linku”, osim FGR-a, naravno, jer je nešto slično tome ravno čudu, poput plantaže banana na Vranici. Ovoliko podcjenjivanje korisnika od strane Upravnog odbora Fondacije i Ministarstva (ne)kulture, sve s ciljem da se sredstva preusmjere određenim, povlaštenim krugovima, uvrijedi zdrav razum. Mogli su, barem, iznaći neke druge razloge, a ovako se sve svodi na lakonsko: Hajde, bogati, šta zna Fikro šta je respirator. Ili, ako hoćete, da parafraziram Paracelsusa: Onaj tko zamišlja da svako voće sazrijeva u isto vrijeme kada i maline, ne zna ništa o respiratorima, dok onaj tko zna nešto o Fendijevim torbicama, nije nužno ekspert za film. Jedino me čudi to što se u natječajnoj dokumentaciji nije tražilo da aplikant priloži iskaznicu Naše stranke, pošto je, po tvrdnjama iz dobro upućenih izvora iz sarajevskih filmskih krugova, u postizbornoj raspodjeli plijena kinematografija pripala Našoj stranci. Valjda su zadnji birali, tko zna. I još jednom, bez ironije: Vratite nam Fadila! Taj čovjek, bez obzira na sve, nije barem nasitno kokošario, tražeći da se sve prijave za nabavku respiratora spiralno uvezu. Predlažem, da svi drugi džaba ne kreću, da Fondacija sljedeći natječaj raspiše preko Sky aplikacije, a da pristupne šifre podijeli isključivo podobnima. Ovako, samo se stvara dodatni kaos. Ne bi me začudilo da neki budući bosanskohercegovački klasik napiše crnohumorni roman “Uloga spiralnog uveza u povijesti bosanskohercegovačke kinematografije”.
Scena.ba