“Katolička crkva u Hrvata i njezino djelovanje u hrvatskom narodu tema je velika i duga koliko i hrvatska pisana povijest. Od svog doseljenja u sedmom stoljeću na današnji povijesni prostor, Hrvati su izgrađivali čvrste veze s Crkvom i stvorili uzajamnost, o čemu slikovito govore mnoga vrela, a posebice značajno svjedočanstvo daje bizantski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu ‘De administrando imperio”,smatrao je Tuđman.
Uz spomenuti Porfirogenetov zapis, referirao se i na povijesne činjenice, primjerice da je hrvatska kneževina pod knezom Branimirom godine 879. dobila tadašnje međunarodno priznanje od pape Ivana VIII., da su Hrvati u IX. stoljeću već započeli praksu službe liturgije na narodnom jeziku i pismu (glagoljica), kao i da se Ivan X. obratio prvom hrvatskom kralju Tomislavu, nazvavši njegove podložnike ‘najposebnijim sinovima svete Rimske Crkve’.
Također, tijekom osmanskog prodora u Europu, Lav X. je Hrvatima udijelio naslov: Predziđe kršćanstva (Antemurale Christianitatis). Naime, sve je to odredilo vrlo pozitivne odnose Hrvata prema Crkvi odnosno Svetoj Stolici i oblikovalo svijest u narodu i u hrvatskim crkvenim i političkim elitama da hrvatski narod ima povijesnu ulogu povezanu s poslanjem Crkve i obranom kršćanstva odnosno katolicizma. Nakon crkvenog raskola ta se uloga zbog doticaja sa srpskim pravoslavljem proširuje na posredničku ulogu u prevladavanju posljedica shizme.
Odabir poljskog kardinala za Petrova nasljednika
Također, Tuđman se je prisjetio kako je odabir poljskog kardinala Karola Wojtyle produbio hrvatski osjećaj privrženosti Svetoj Stolici, koja je odigrala ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. Upravo je naime Sv. Stolica tada učinila presedan i 13. siječnja, dva dana prije država Europske zajednice, priznala neovisnost Hrvatske i Slovenije.
Kad je u pitanju Franjo Tuđman, valja istaknuti kako je on tijekom svoje ranije faze, unatoč društveno-političkom miljeu u kojem se nalazio, ipak sačuvao svijest da su tradicijski izrasli u katoličkom duhovnom prostoru pa su neki od njih u kasnijim godinama svoga života ponovno pronalazili vrijednosti u duhovnoj baštini kršćanstva. Tuđman je te vrijednosti reafirmirao tijekom svoga disidentsko-oporbenog razdoblja.[
Kao povjesničar, njezinu je ulogu prosuđivao prije svega kroz razmatranje novije povijesti hrvatskoga naroda. Naime, posebno je pratio događaje vezane uz odnos između tadašnjeg komunističkog režima i Crkve u Hrvatskoj, naročito s obzirom na pitanja vezana za nadbiskupa Alojzija Stepinca tijekom Drugoga svjetskoga rata na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske.
Uloga u kulturno-civilizacijskoj afirmaciji europskih naroda
Tuđman je ocijenio pozitivnom povijesnu ulogu kardinala Stepinca u otporu naci-fašizmu. Također, na ulogu Crkve u kulturno-civilizacijskoj afirmaciji europskih naroda koji su tada bili pod komunističkim režimima, tako i hrvatskoga, gledao je izrazito pozitivno. Ove napomene govore o tome da je Tuđman prepoznao politički i duhovni profil hrvatskog naroda, koji je bio 80 posto katolički te je izgradio svoj identitet u okviru zapadnoeuropske civilizacije.
Nakon što je 1990. izabran za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, tada još u sklopu Jugoslavije, a 1992. i 1997. za predsjednika neovisne Republike Hrvatske, više se puta u raznim prigodama kontekstualno ili tematski doticao povijesne uloge Crkve u hrvatskom narodu. Jedan od prvih i najvažnijih takvih govora zapravo je predavanje “Hrvatska u današnjoj Europi”, održano u SAD-u 1990.
Tad je naglasio da su već 670. godine Hrvati sklopili ugovor o nenapadanju s rimskim Papom. “Osakaćeni osmanlijskim osvajanjem s Istoka, jedino što je Hrvatima preostalo, bilo je ići u dubinu i visinu. (…) S imenom Isusa Krista na ustima Hrvati su stoljećima ginuli ‘za krst časni i slobodu zlatnu’ – ali ne samo u interesu svoje domovine, već i zato da bi Europa i čitav Zapad mogli preživjeti i procvasti”, naglasio je tada.
‘Antemurale Christianitatis’
Dodao je i kako su Hrvati na Zapadu radi svoga junaštva postali najviše poznati kao nesmiljeni ratnici, koji su knjigom i raspelom branili ono što nisu mačem. “Vođeni kršćanskim načelom bratstva među narodima, u svojoj novijoj povijesti Hrvati su bili zaokupljeni idejom o zajedništvu Južnih Slavena i obnavljanju jedinstva zapadnoga i istočnoga kršćanstva”, rekao je.
Slične naglaske iskazao je u “Promemoriji” prigodom audijencije kod Ivana Pavla 1991. Bio je to njegov prvi posjet Vatikanu i prvi susret s Papom nakon provedenih demokratskih izbora u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990, a mjesec dana prije donošenja “Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske“”25. lipnja 1991.
Govoreći o povijesnom kontekstu svoga posjeta – slamanju komunizma i uvođenju demokracije u mnogim europskim zemljama te “reafirmacije naravnih humanih i kršćanskih vrednota” podsjetio je na prije spomenute odnose između Hrvata i Sv. Stolice od Agatona do vremena osmanlijske najezde.
Spomenuo je i čuvenu kraljicu
Ustvrdivši da je i u XX. st. povijest namijenila Hrvatskoj tešku zadaću otpora “ugrozi protukršćanskoga bezbožnog istočnog komunizma”, ističe da je, vođena primjerom kardinala Stepinca, “časno položila svoj povijesni ispit, potvrdivši povijesno-misterijsku opstojnost katoličkoga jagelovićevskog pojasa od Baltika do Jadrana”.
Tuđman je dakle ovdje ulogu katoličkim izvorištima vjerne Hrvatske, kao dijela povijesno-misterijske opstojnosti katoličkoga jagelovićevskog pojasa od Baltika do Jadrana, tumačio u projektu ujedinjenja Europe na temelju povratka njezinim kršćanskim izvorima i u zadaći obrane demokracije i slobode, te, drugo, izražava očekivanje da će Sv. Stolica i u vremenu nove ugroze Hrvatske stati u njezinu obranu.
Posebnu važnost imaju dakako Tuđmanovi govori koje je izrekao prigodom dvaju posjeta pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, 1994. i 1998. U svom pozdravnom govoru prigodom prvog Papina posjeta 10. rujna 1994. u zagrebačkoj zračnoj luci Tuđman je snažno naglasio povezanost između Hrvata i Svete Stolice, a dotakao se i bosanske kraljice Katarine Kosale Kotromanić koja je bosansko kraljevstvo ostavila Svetoj Stolici.
Što je rekao za kardinala Stepinca
U spomenutom govoru, uz nekoliko već izraženih vidika odnosa hrvatskoga naroda i Hrvatske sa Sv. Stolicom, posebno je naglasio ulogu Ivana Pavla II., odnosno Crkve u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Tuđman je izrazio uvjerenje da je povijest i sada, kao što je i prije, “namijenila Hrvatskoj osobitu zadaću” povratka “moralnim vrednotama kršćanske civilizacije”.
Za Stepinca je tad rekao kako je bio “pastir svoga naroda, čiji su životni ‘credo’ i odanost hrvatskom narodu najbolje sažimale njegove riječi da bi bio ‘ništarija’ da nije bio uz svoj narod koji se ‘plebiscitarno izjasnio za svoju državu’. Stepinčevom beatifikacijom odaje se priznanje istini i njegovoj žrtvi pred poviješću, ali i sadašnjošću”, naglasio je tada Tuđman.
“Što znači beatifikacija mučenika komunističkog režima kardinala Stepinca? To je događaj kojim je Sveti otac stao na stranu hrvatske Crkve, hrvatskog naroda, nasuprot onim nastojanjima da se hrvatski narod i dalje okrivljuje za genocid. Nasuprot, tome da se održava krivnja nad čitavim hrvatskim narodom za sve ono što se zbivalo u Drugom svjetskom ratu Sveti otac, Vatikan i katoličanstvo rekli su da kardinal Stepinac ne samo da on nije bio zločinac nego to nije bio ni čitav hrvatski narod”, istaknuo je tada.
Koja je njegova konačna poruka Hrvatima
Tuđman je, pošavši od obrane i isticanja povijesne uloge Crkve u hrvatskom narodu, ispisao i svojevrsnu apologiju njezine univerzalne duhovne misije. Osjeća se kako je on u svojim posljednjim govorima na neki način zalazio i na područje teologije povijesti. Bio je to izraz ne samo intelektualnog povjesničarsko-političarskog zora i formalno-tradicijskog vjerničkog povratka duhovnoj tradiciji svoga naroda nego i njegova osobnog životnog duhovnog puta.
Jastreb u HDZ-ovim redovima: Od Tuđmana se nitko nije usudio izreći ovako direktan stav
Taj svoj duhovni put posvjedočio je i hodočašćem u Mariju Bistricu 14. listopada 1999., kako je posvjedočio kardinal Franjo Kuharić na misi zadušnici u zagrebačkoj katedrali 13. prosinca 1999. U tim, posljednjim mjesecima života iskazao je svoje uvjerenje da će “veze sa Stolicom svetoga Petra… biti od osobite duhovne koristi hrvatskomu narodu u njegovu budućem hodu s drugim ljudima u slobodnoj državi hrvatskoj”, prenosi Bitno.
Scena.ba