Njih četiri iz Župe Dolac; Ivan Šarić, Dragutin Čelik, Tomislav Jablanović i Marijan Marković te veliki Marijan Šunjić iz Bučića, Marko Alaupović iz Busovače, Smiljan Čekada iz Donjeg Vakufa i Jozo Garić iz Viteza.

PIŠE: STJEPAN ALILOVIĆ

Malo je poznato kako je u različitim vremenskim intervalima čak osam katoličkih biskupa u BiH porijeklom iz Središnje Bosne. Za mnoge je iznenađujuća informacija bila kako je ova relativno mala katolička zajednica u to vrijeme pokazala se iznimno blagoalovljenom i plodonosnom u tom smislu. FRA MARIJAN SUNJIĆ (Bučići, kod Travnika, 7. siječnja 1798. – Beč, 28. rujna 1860.), franjevac, biskup, apostolski vikar u Bosni, hrvatski književnik, jezikoslovac; znanstveni, kulturni i politički djelatnik. Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj Bosni koncem 18. stoljeća. Na krštenju je dobio ime Ivo. Kod roditelja je stekao osnove pismenosti, a nastavio je s daljnjim školovanjem (humaniora) kod franjevaca u Gučoj Gori i Fojnici. Novicijatsku je godinu proveo u Fojnici (1813. – 1814.), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Zagrebu i Mohaču (1814. – 1821.). Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij orijentalnih jezika – arapskog, turskog i perzijskog – u Zagrebu i Beču. Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota kardinala Mezzofantija u Bologni, gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezika. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također talijanski, njemački i francuski, zatim klasične jezike latinski i grčki, te više slavenskih jezika. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih osoba Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ne samo u svome vremenu. Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao kapelan u Kupresu, te župnik u Mokronogama (1831.) i u Ovčarevu kraj Travnika (1832.). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832.), kustosa Provincije (1835.) i provincijala (1847. – 1851.). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855. – 1860.). Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827. i 1834.) jer se borio za prava katoličkog puka i Provincije. U vrijeme kada je Provincija bila u sukobu s biskupom Rafom Barišićem bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u Italiju, ali ta odluka, zbog promijenjenih okolnosti, nije izvršena. Boreći se za prava Provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u Rim (1834. i 1840.) te u Carigrad u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846.). Godine 1851. obratio se molbom austrijskom caru Franji Josipu da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao. Zalagao se za podizanje novih crkava i samostana i za otvaranje pučkih škola. Svojim okružnicama, koje su čitane u crkvama pred pukom, radio je na iskorjenjivanju uvriježenih mana u životu katolika. Prvi je u Bosni zagovarao osnivanje apstinentskih društava. Bio je “srce i duša svakome plemenitom gibanju i nastojanju”, kako je to za njega rekao pisac i kulturni radnik Tugomir Alaupović. Papa Pio IX, u listopadu 1854. godine, imenovao ga je naslovnim biskupom panadenskim i apostolskim vikarom u Bosni. Tu je službu obnašao sve do smrti. Karakteristično je za Šunjića da je bio dobar fratar, gorljiv svećenik i uzoran biskup. Bio je to čovjek visoke naobrazbe, dobar poznavatelj klasičnih, europskih i istočnih jezika. U razgovoru s papom, biskupima, svećenicima, carem, sultanom, vezirom, begovima i rajom uvijek je otmjen i dostojanstven, blag i ugodan, jednostavan i ponizan. Za njega veli Strossmayer da je bio “najveći i najslavniji muž, koga je Bosna u novije doba imala”. Fra Marijan je umro u Beču 28. rujna 1860. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori. Njegova pisana ostavština izgorjela je zajedno s gučogorskim samostanom 1945. za čiju je gradnju veoma zaslužan. Koliko je bio cijenjen, poštivan i obljubljen pokazalo se i na njegovu sprovodu. Cijela Bosna ga je žalila i za njim plakala. Na spomen ploči je napisano da je “kruna i ponos braće redovnika, cijelog roda neuvela dika”. MARKO ALAUPOVIĆ (Busovača, 10. svibnja 1885. – Sarajevo, 18. travnja 1979.) bio je vrhbosanski nadbiskup. Teologiju je studirao u Sarajevu (1903. – 1907.) Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 15. rujna 1907. Godine 1913. nadbiskup Josip Stadler šalje ga na studij u Rim, da bi 1915. prešao u Innsbruck, gdje je doktorirao 21. kolovoza 1916. Za biskupa je posvećen u Beogradu 24. rujna 1950., a 24. rujna iste godine primio je službu pomoćnog biskupa u Sarajevu, ali obavlja svu dužnost nadbiskupa, pošto je nadbiskup vrhbosanski Ivan Evanđelist Šarić izbjegao iz zemlje u Madrid. Poslije Šarićeve smrti imenovan je 7. rujna 1960. rezidencijalnim nadbiskupom i metropolitom vrhbosanskim u Sarajevu. Sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.). Umirovljen je 13. siječnja 1970. godine. Umro je 18. travnja 1979. u Sarajevu, a pokopan je u sarajevskoj katedrali. SMILJAN ČEKADA (Donji Vakuf, 29. kolovoza 1902. – Sarajevo, 18. siječnja 1976.) bio je vrhbosanski nadbiskup. Rođen je 1902. u Donjem Vakufu. Osim njega su i njegovo dvojice braće Čedomil i Milivoj postali svećenici. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 1925. nakon čega odlazi na službu u župu Jelaške kod Olova. Uskoro ga nadbiskup Ivan Šarić šalje na studij na Papinsko sveučilište Gregorijanu u Rimu. Nakon što je 1928. doktorirao, vraća se u Sarajevo i postaje vjeroučiteljem i odgojiteljem konvikta “Kralj Tomislav” Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Od 11. studenog 1928. do 30. srpnja 1933. bio je urednik Katoličkog tjednika.[1] Za vrijeme službe na župi u Bosanskom Brodu 6. lipnja 1939. imenovan je za pomoćnog biskupa vrhbosanskog. Skopsko-prizrenskim biskupom imenovan je 18. kolovoza 1940. godine. Kad su ga u Skoplju postavljali za biskupa osudio je zlodjela. Još onda je propovijedao o pravdi prema svim ljudima bez obzira na to kojoj narodnosti ili rasi pripadali. U pismu policijskom načelniku protužidovske akcije nazvao je bolnom pojavom. Nastojao je pomoći makedonskim Židovima koje su nacisti skupili diljem Makedonije i odveli u Skoplje, odakle su ih namjeravali deportirati u logore u okupiranoj Poljskoj. Od vlasti je zahtijevao neka mu dopuste posjetiti zatočenike i neka prema njima čovječno postupaju te da puste na slobodu barem Židove katoličke vjere. Nakon što ni kad je prozvao policijske vlasti da će biti odgovorne za nečovječno postupanje prema Židovima, odlučio je nešto napraviti, uvidjevši da su svi ti pokušaju neučinkoviti. Stoga je poradio na pomoć zarobljenim Židovima odnosno djeci Židova koje su odveli, a nikad se više nisu vratili. Četvoricu je dječaka dao župnicima iz njegove biskupije neka ih čuvaju, hrane i odgajaju. Bili su smješteni na Kosovu u samostanima časnih sestara. Sam Čekada je usvojio jednu djevojčicu o kojoj se očinski brinuo, a smjestio ju je kod redovnica u Janjevo. Nakon smrti banjolučkog biskupa mons. Joze Garića, privremeno je upravljao Banjolučkom biskupijom od 1946. do 1949. godine. Vrhbosanskim nadbiskupom koadjutorom imenovan je 12. lipnja 1967. Rezidencijalnim je vrhbosanskim nadbiskupom postaje 13. siječnja 1970. do svoje smrti šest godina poslije. Sudjelovao je u radu Drugog vatikanskog sabora (1962. – 1965.), odakle je između ostalog poznata njegova intervencija u kojoj se zalaže za očuvanje latinskog jezika te izjašnjava protiv bitnih promjena u liturgiji. Posebno je zaslužan za ponovno otvaranje Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa 1969., a 1972. bio je primoran otkupiti od tadašnjih vlasti oduzeti dio zgrade Bogoslovije.[3] Komunistička vlast ga je proganjala i zlostavljala u vrijeme kad je podržavala tzv. svećenička udruženja, a jedno vrijeme mu je bio zabranjen dolazak u BiH.[4] Ponovno je pokrenuo službeno glasilo “Vrhbosna”, otvorio Misijsku središnjicu te pokrenuo glasilo “Vrelo Života”. Bio je pokopan u obiteljskoj grobnici na sarajevskom gradskom groblju Bare, a zemni ostatci su prenešeni u katedralu Presvetog Srca Isusova 28. listopada 2011. Posthumno je 2010. proglašen Pravednikom među narodima. Kao kruna života i djela 8. veljače 2011. dodijeljena mu je medalja države Izrael, Yad Vashem, Jeruzalem koja je utvrdila da je za vrijeme službe kao skopskog biskupa pod cijenu vlastitog života spašavao Židove[5] iz logora u vrijeme Drugog svjetskog rata. Medalja “Pravednik među narodima” uručena je živim nasljednicima brata Vladimira prigodom otvaranja Memorijalnog centra holokausta u Skoplju 10. ožujka 2011. TOMISLAV JABLANOVIĆ (Dolac, 21. svibnja 1921. – Mosbach, 10. rujna 1986.) bio je pomoćni vrhbosanski biskup od 1971. do 1986. godine. Rođen je 21. svibnja 1921. u Docu pored Travnika. Osnovnu školu završava kod sestara milosrdnica u rodnom mjestu, a sjemenište u Travniku. Od 1939. do 1944. na Vrhbosanskoj bogosloviji studira teologiju. Nakon Drugoga svjetskoga rata osuđen je na kaznu zatvora u Zenici (1945. – 1953.), a nakon izlaska iz zatvora bio je lišen građanskih prava u trajanju od pet godina. U zatvoru se družio s muslimanskim intelektualcima, što ga je potaklo na proučavanje islama, a što je bila i tema njegove doktorske disertacije 1970. (Islamska apologetska argumentacija). Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu predavao je povijest religija (posebno islama), a na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji je predavao osnove bogoslovlja i religija. Nadbiskup Čekada ga 12. studenoga 1970. imenuje rezidencijalnim kanonikom u Sarajevu, a iste godine je proglašen i pomoćnim biskupom. Biskupsko ređenje prima 18. travnja 1971. Za vrijeme pohoda Hrvatskoj katoličkoj misiji u Mosbachu 10. rujna 1986. umire od srčanog udara. Pokopan je u Zagrebu. DRAGUTIN ČELIK, apostolski upravitelj od 1951. do 1958. Službu apostolskog upravitelja obnašao je od 18. prosinca 1951. godine do 11. kolovoza 1958. godine Krajem 1951. godine dr. Čekadu je na biskupskoj stolici u Banjoj Luci naslijedio svećenik Vrhbosanske nadbiskupije dr. Dragutin Čelik. On također nije bio rezidencijalni biskup, nego apostolski administrator biskupije. I Čelik je kao i fra Marijan Marković rođen u dolačkoj župi u selu Slimena kraj Travnika. To je već treći banjolučki biskup iz Lašvanske doline. Rodio se 20. siječnja 1894. od roditelja Ivana i Katarine rod. Dujmušić. Nakon što je osnovnu školu završio u Docu, pohađao je gimnaziju u Travniku (1906. – 1914.), a bogosloviju u Sarajevu (1914. – 1917.). Za svećenika je zaređen 17. lipnja 1916. u Sarajevu. U Rimu je postigao doktorat iz crkvenoga prava 1926. Kao svećenik sve vrijeme je djelovao u Sarajevu osim razdoblja provedenog na posebnom studiju iz crkvenoga prava na Gregorijani u Rimu (1923. – 1926.). U dva je navrata privremeno upravljao župom u Novom Sarajevu i bio kateheta u Zavodu sv. Vinka. Također je bio prefekt pa ravnatelj Napretkova konvikta Kralj Tomislav, potom kateheta na više sarajevskih osnovnih i srednjih škola, a 1940. postaje župnik katedralne župe Srca Isusova u Sarajevu. Na toj ga je službi zateklo imenovanje biskupom i apostolskim administratorom Banjolučke biskupije. Još kao svećenik bavio se pisanjem, posebno o socijalnim pitanjima. Objavljivao je u Vrhbosni, Katoličkom tjedniku, Katoličkom listu itd. Godine 1945. “sud narodne časti” u Sarajevu osudio ga je na trogodišnji zatvor, ali je nakon nekoliko mjeseci amnestiran. Imenovan je naslovnim biskupom dionizijadskim (Dionysiada u Arabiji) i apostolskim upraviteljem Banjolučke biskupije 15. prosinca 1951., a za biskupa je posvećen već sutradan, 16. prosinca, u crkvi Krista Kralja u Beogradu. Odmah je preuzeo upravu Banjolučke biskupije i to pred sam Božić, 18. prosinca 1951. Svećenicima i vjerničkom puku najljepša božična čestitka bila je Čelikov dopis od 19. prosinca, u kojemu im javlja da ga je papa Pio XII. imenovao “apostolskim administratorom Banjalučke biskupije sa svim pravima rezidencijalnog biskupa” te se preporučuje u njihove molitve. Trebalo je duboke vjere i odvažnosti prihvatiti službu upravitelja gotovo uništene biskupije iz koje je samo nekoliko mjeseci prije toga prognan biskup Čekada. Četiri godine prije Čelikova dolaska u Banju Luku na smrt je osuđen i strijeljan jedan iz njegova naraštaja ređenika, banjolučki župnik mons. dr. Nikola Bilogrivić. Biskup Čelik pokazao se doista kao čelik-značaj. I sam je pretrpio teška zlostavljanja zajedno s tajnikom Severinom Pernekom, kasnijim dubrovačkim biskupom, 22. kolovoza 1953., prigodom krizme koju je trebao obaviti u Šurkovcu kraj Ljubije. Nije mu bilo dopušteno dočekati sutrašnju predviđenu krizmu, nego je uz psovke, pogrde, udarce, jaja i rajčice, koje je na nj bacala nahuškana “napredna omladina”, vraćen kamionom u Prijedor te uz daljnja zlostavljanja stavljen u vlak i protjeran iz Bosne i Hercegovine. Jedva živi stigli su do Sunje, tu prenoćili, a sutradan nastavili put prema Zagrebu, gdje se biskup Čelik pola godine oporavljao od posljedica zlostavljanja, nakon čega se vratio u Banju Luku. Posljedice zlostavljanja trpio je cijeloga života, a od njih je pet godina poslije i preminuo. Glavna je Čelikova briga bila kako nadoknaditi velike ratne gubitke klera Banjolučke biskupije. Poratna oskudica bila je prisutna na svakom koraku pa je i sam biskup živio krajnje skromno i siromašno, a nije mogao slobodno raspolagati ni dijelom vlastite kuće u kojoj su bili stanari, koji su budno pratili tko je dolazio biskupu i to dojavljivali vlastima. Nevoljama toga vremena koje su proživljavali i on i njegov kler, kao i vjernički puk, upravo je odgovarala njegova ugodna narav, jednostavnost i srdačnost u ophođenju s ljudima. Upamćen je upravo po tim osobinama. Teže je obolio u svibnju 1958. Ipak je toga ljeta uz teške napore obavio kanonske pohode i sv. krizmu u više župa Bihaćkog dekanata. Krajem srpnja morao je hitno na liječenje u zagrebačku kliniku Rebro. Bolest je već bila uzela maha pa je dva tjedna kasnije, 11. kolovoza, preminuo u bolnici. Tri dana poslije pokopan je u banjolučkoj katedrali. Crkvene obrede i misu zadušnicu predvodio je zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper, uz više biskupa, mnoštvo svećenika, redovnica i vjerničkoga puka. IVAN EVANĐELIST ŠARIĆ (Dolac, Travnik, 27. rujna 1871.- Madrid, 16. srpnja 1960.), vrhbosanski nadbiskup, pjesnik, prevoditelj, hrvatski iseljenik. Rođen 1871. godine u mjestu koje je Katoličkoj Crkvi dalo više biskupa. Kasniji nadbiskup je bio među prvim sjemeništarcima u znamenitom Travničkom sjemeništu kojega su vodili isusovci. Nakon svršetka Sarajevske bogoslovije 22. srpnja 1894. godine zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, te kao mladi svećenik u svojoj 25. godini, zbog nedostatka dijecezanskih svećenika u Nadbiskupiji postao je kanonikom Vrhbosanskog kaptola. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu u 27. godini promoviran je za doktora teologije. Svoje svećeničko poslanje ostvarivao je katehetskim i novinarskim djelovanjem u tada jakom katoličkom središtu Sarajevu. Za pomoćnog biskupa koadjutora Vrhbosanske nadbiskupije i naslovnim biskupom cezaropolskim imenovan je 27. lipnja 1908. godine. Nakon smrti prvoga vrhbosanskog nadbiskupa velikoga Josipa Stadlera 1918. godine srbijanski dvor Karađorđevića osporavao mu je dopuštenje da preuzme upravu Nadbiskupijom, jer u to vrijeme ni jedan (nad)biskup nije mogao zasjesti na (nad)biskupsku stolicu bez dopuštenja svjetovnog vladara. Tek nakon četiri godine, i nakon brojnih intervenata diplomacije Sv. Stolice, 2. svibnja 1922. godine postao je vrhbosanskim nadbiskupom i metropolitom. Tijekom 23 godine upravljanja svojom Nadbiskupijom, do odlaska u izgnanstvo, osnovao je mnoge nove župe, širio katolički tisak te karitativnu i misijsku djelatnost doveo do vrhunca u tadašnjim prilikama. Od episkopata tadašnje države dobio je zadaću prevesti Bibliju na hrvatski, što je uspješno i izveo u ratnim godinama. Godine 1922. godine pokrenuo je i neko vrijeme uređivao tjednik “Nedjelja”, koja je kasnije promijenila ime u “Križ”, i konačno u “Katolički tjednik”. Istovremeno izdaje “Vrhbosanske suvremene knjižice”. Tijekom rata je otvoreno i žustro podržavao ustaški režim Ante Pavelića i surađivao s njime, a čak je i napisao nekoliko pjesama Anti Paveliću, od kojih je najpoznatija Kad sunce sja, koja je izašla u njegovim novinama na Božić 1941.[5][6] Zajedno s reis-ul-ulemom Fehimom Spahom,[a] podržao[b] je okupaciju i stvaranje NDH, te su pozvali sve svecenstvo, kao i sve vjernike da se aktivno uključe za pomoć i stvaranje te okupatorske tvorevine,[7] Zajedno s Spahom je prisustvovao 30. aprila 1941. zakletvi ustaške vojske u Sarajevu. Tu svoju podršku zadržao je do samog kraja rata.[9] Uskoro se Šarić rastao s Rožmanom i, uz pomoć Crkve, pobjegao u Francovu Španjolsku. Umire u Madridu 16. srpnja 1960., a njegovo se tijelo danas nalazi u sarajevskoj Crkvi svetog Josipa, što je bila njegova vlastita želja. JOZO GARIĆ (krsnog imena Stjepan) (Vitez, 28. listopada 1870. – Graz, 30. lipnja 1946.) bio je franjevac i banjolučki rezidencijalni biskup od 1912. do 1946. Rođen je 28. listopada 1870. u Vitezu kraj Travnika. U fojničkom samostanu 1886. stupa u franjevački red. Od 1887. do 1889. studira filozofiju u Kraljevoj Sutjesci, a bogosloviju od 1889. do 1893. u Pečuhu. Sveti red prima 27. lipnja 1893. u Potočanima. Službu kapelana obavlja u Zenici i Vitezu. Od svibnja 1899. obavlja službu župnika u Vrbanjcima i Kotor Varošu. Bio je i tajnik te generalni vikar biskupa Markovića, te definitor redovničke provincije. Smrću biskupa Markovića postaje apostolskim administratorom Banjolučke biskupije da bi 14. prosinca 1912. postao rezidencijalni banjolučki biskup. Posvećen je u Rimu 20. veljače 1913., a službu je preuzeo 30. ožujka 1913. Zaslužan je za pokretanje službenog časopisa “Glasnik biskupije banjolučke”. Od 5. do 8. kolovoza 1924. je u Banjoj Luci održao prvi biskupijsku sinodu u BiH. Za vrijeme biskupske službe osnovao je šest novih župa. Zbog bolesti napušta biskupiju 1945. godine i polazi na liječenje u Zagreb. U to vrijeme se događalo i povlačenje hrvatske vojske i civila (Križni put) tako da je i biskup Garić pošao u Graz, gdje je preminuo 30. lipnja 1946. i gdje je i pokopan. MARIJAN MARKOVIĆ (krsnog imena Franjo) (Dolac, 21. listopada 1840. – Banja Luka, 20. lipnja 1912.) bio je franjevac i banjolučki apostolski upravitelj od 1884. do 1912. Rođen je 21. listopada 1840. u Docu kraj Travnika. U fojničkom samostanu 28. travnja 1856. stupa u franjevački red. U Đakovu završava filozofsko-teološki studij. Za svećenika je zaređen 26. travnja 1863. Službu kapelana obavlja u rodnom mjestu, a postaje i lektorom filozofije i teologije u Gučoj Gori. Župnikom Kotor Varoši postaje 1870. Sjedište župe tada je bilo u Sokolinama koje su bile zabačenije i zaštićenije od Turaka. Godinu poslije završava kapelicu i župni stan te sjedište župe seli u Kotor Varoš. Na toj službi ostaje ukupno pet godina. Bio je i gvardijan i župnik u Gučoj Gori, župnik u Vitezu i rodnom Docu. Biskupom i apostolskim administratorom Banjolučke biskupije je imenovan 23. studenoga 1883. Posvećen je u Beču 4. svibnja 1884., a službu preuzima 16. lipnja 1884. Uskoro započinje gradnju banjolučke katedrale i biskupskoga dvora. Gradnja crkve završena je 1887. Pomagao je i posredovao u gradnji mnogih crkava u biskupiji. U vremenu od 1893. do 1903. sagrađeno je devet crkava i pet kapelica, a broj vjernika je porastao s 36 000 na 73 200. Osnovao je trinaest novih župa. Preminuo je 20. lipnja 1912. te je pokopan u banjolučkoj katedrali. marko-alilovic.com