Mudžahedini su željeli učvrstiti i legalizirati svoj status te su zatražili od Sarajeva da prizna EL MUDŽAHEDIN odred svetih ratnika kao neovisan odred u sastavu ARBiH., za što je general Rasim Delić zapovjedio 13.08.1993. formiranje odreda u zoni odgovornosti 3. korpusa. Vrhovni zapovjednik ARBiH u dva je navrata 1994. godine promaknuo u više činove pripadnike spomenutog odreda (43 pripadnika, a čak 11 Arapa je dobilo Zlatne ljiljane). Ideolog odreda El Mudžahid bio je šeik Anwar Shaaban koji je istovremeno bio i vođa Islamskog centra u Milanu.
AUTOR: A.S. / marko-alilovic.com
PRVI DIO: Koliko sigurnosne procijene o otkazivanju posjete Zorana Milanovića imaju utemeljenje???
U kontekstu najavljene posjete predsjednika RH Zorana Milanovića Hrvatima u Srednjoj Bosni povodom obljetnice humanitarnog konvoja “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“, te naprasitog otkazivanja posjeta, prema obrazloženju Ureda Predsjednika “iz sigurnosnih razloga“, u nastavku teksta donosimo pregled najzanimljivijih informacija o elementima islamskog terorizma i fundamentalizma koji je početkom devedesetih godina, kao svojevrstan sigurnosni izazov unesen na europsko tlo upravo sijući se na prostorima BiH, prvenstveno na teritoriju Srednje Bosne. O ovim detaljima hrvatska javnost je vrlo površno i paušalno informirana ali činjenica jeste da elementi islamskog terorizma ali i recidivi takvog ponašanju još uvijek ima na teritoriju BiH, a osobito na teritoriju Srednje Bosne gdje su za vrijeme rata djelovale postrojbe El Mudžahedin u sastavu 3. korpusa ARBiH. Koliko god pojedini bošnjački dužnosnici željeli bagatelizirati ovu pojavu, učiniti je manje važnom i značajnom, činjenica jeste da je zabilježena prisutnost ovih pojava do dana danas te da takvo učenje o islamu i muslimanima u BiH u pojedinim vjerskim krugovima kao i političkim centrima moći ima blagonaklon pogled. Da li se tu radi o odmetnutim organizacijama tzv. PARAĐEMATIMA koje su otkazale poslušnost središnjim tijelima islamske vjerske zajednice u BiH ili se pak radi o organizacijama koje imaju prikrivenu podršku, to šira javnost ne zna, ali važno je reći da su obavještajne i policijske strukture BiH imali posla s takvim pojavama (parađemati, vahabizam, odlazak na sirijsko ratište, aktivnosti s elementima terorizma gdje je istraga pokazala da iza njih stoje ljudi ovoga formata.) Da li su sigurnosno-obavještajne službe RH zabilježile određene informacije koje naglašavaju postojanje povećanog rizika od neželjene situacije prilikom dolaska predsjednika Milanovića opravdane ili ne, te kakvog su karaktera i kolika je i kakva prijeteća opasnost evidentirana sada se može samo naklapati ali osnovanog prostora za sumnju i utemeljenje za takve procijene sasvim sigurno ima. Teško je za povjerovati da su recentne izjave predsjednika Milanovića o BiH, Srebrenici i bošnjačkoj politici mogli biti povod za takva razmišljanja ali cijelu sigurnosno-političku situaciju treba staviti u kontekst ukupnih medijskih pisanja o BiH te nastaloj političkoj krizi u odnosima između naroda u BiH osobito u kontekstu razgovora o reformi izbornog zakona i ograničenim ustavnim promjenama gdje bi se oživio princip legitimnog predstavljanja naroda, a gdje je predsjednik Milanović čvrsto stao iza zahtjeva hrvatskog naroda u BiH. Očito je da su bošnjački politički akteri spremni učiniti sve ali ne i pristati na legitimne zahtjeve političkih predstavnika hrvatskog naroda u BiH. Ne treba smetnuti s uma kako je cjelokupna aktivnost političkog vrha iz RH i Hrvata u BiH oko reformi Izbornog zakona ocijenjena kao pokušaj podijele i nasrtaja na ustavno-pravni poredak BiH, čime su sarajevski mediji atmosferu linča podigli do usijanja. Tekst ispod koji je pripremljen, utemeljen je na znanstveno-istraživačkom i novinarskom radu, konzultirajući rukopise I.Mlivončić; “Al Qaida se kalila u BiH“, Evan F. Kohleman; “Al Qaidin džihad u Europi“, tjednik “Dani“, A. Izetbegović; “Islamska deklaracija“
Za unitarnu muslimansku politiku sukob sa Srbima bio je egzistencijalno pitanje jer je srpska politika od samoga početka tražila priznavanje Republike Srpske kao jedinice unutar Jugoslavije, a kompromisno kao dijela BiH. Sukob službene muslimanske politike s Hrvatima u BiH nikada nije bilo egzistencijalno pitanje, tj. pitanje fizičkog opstanka Muslimana nego pitanje legitimiteta BiH kao države u cjelini, jer je muslimanska politika odbijala sve prijedloge ustavnih rješenja koja priznaju konstitutivnim narodima PARITET u vlasti, odnosno suverenost. Svaku ustavnu formulaciju za suverenošću tri konstitutivna naroda doživljavali su kao GENOCIDNU, jer je bila u suprotnosti s načelom identifikacije Muslimana s islamom, a ne nacijom, odnosno reducirala im je pravo na unitarnu državu i osporavala pravo na “osmansko nasljeđe“. Drugim riječima, da ne bi izgubili svoj identitet, Muslimani se moraju držati osnovnih načela islama, a ta načela je i sam Izetbegović opisao u Islamskoj deklaraciji;
“Musliman uglavnom ne postoji kao jedinka. Ako hoće da živi i opstane kao musliman, on mora stvarati okruženje, zajednicu, poredak. On mora izmijeniti svijet ili će sam biti izmijenjen. Povijest ne poznaje niti jedan istinski islamski pokret koji istovremeno nije bio i politički, islam nije nacionalnost, ali jest nadnacionalnost ove zajednice…“
Potvrdu ovih načela o kojima je pisao u Islamskoj deklaraciji dobio je odmah na početku priznanja neovisnosti BiH. RH voli isticati da je među prvima međunarodno priznala BiH 07.04.1992. i to je točno ako se uvaži činjenica da je RH slijedila stav zemalja EZ o donošenju odluke o međunarodnom priznanju BiH početkom travnja 1992. godine. No neke islamske države su priznale BiH i prije provedenog odnosno završenog referenduma o neovisnosti; Turska – 06.02.1992., Libija – 17.03.1992., Iran – 31.03.1992. Za Izetbegovića je to bilo važno jer te države nisu čekale izjašnjavanje na referendumu već su unaprijed dali potporu stvaranju neovisne države u kojoj su muslimani bili najbrojniji narod, to je bila potvrda njegovog svjetonazora o islamskom zajedništvu tj. da islam sadrži princip ummeta tj. težnju za ujedinjenjem svih muslimana u jedinstvenu zajednicu po učenju islama.
Prvi mudžahedini “sveti ratnici“ ili “islamski dragovoljci“ došli su u BiH već u veljači 1992. kako bi pomogli ugroženoj braći i sestrama muslimanima u BiH u borbi za islam kao društveni poredak. Mudžahedini su islamski fundamentalisti, profesionalni ratnici i plaćenici ali i borci u džihadu iz “najsvetijih pobuda“, kako svjedoči Abdullah Ba Awr Husejfe;
“ kao pravi musliman dužan sam da pomognem muslimanima, koji su u nevolji kad god mogu. Nama nije bitno je li to Arapin ili Bosanac. Jer to je za mene farz, vjerska zapovijed, koja se mora izvršiti i dodaje da je došao u BiH iz najsvetijih pobuda, a ne kao terorist “
Mudžahedini su u BiH dolazili iz različitih zemalja, a bili su i različite političke pripadnosti, navodno su iranski/šiitski muslimani bili među prvima u BiH, a pripadnici libanonskog Hezbollaha imali su vojnog, gerilskog iskustva, a te su bili angažirani u obučavanju vojnika, policajaca i obavještajaca u ABiH u kampu POGORELICA kraj Fojnice. No islamski ekstremisti nisu imali spoznaja o BiH niti su je poznavali. Šeik Abu Abdel Aziz koji je imenovan za prvog emira tj. vrhovnog zapovjednika arapskih mudžahedina koji su došli u BiH nakon Afganistana, otvoreno priznao;
“Nismo mogli shvatiti gdje je BiH, je li u Americi ili na južnoj polutki ili u Aziji? Nismo imali pojma gdje je. Kada smo saznali da je to dio Jugoslavije u Istočnoj Europi i dalje nismo imali pojma koliko je tamo muslimana niti kako i kada je tamo dospio islam…“
Brzina i odlučnost s kojom su mudžahedini dolazili u BiHpratila je spremnost Izetbegovićeve politike da im prizna državljanstvo i prije međunarodnog priznanja vlastite države. Prema postojećoj dokumentaciji 104 je strana državljanina “sveta ratnika“, dobilo državljanstvo BiH, putovnice i osobne iskaznice prije nego je EZ donijela odluku o priznanju BiH (16 iz Egipta, 13 iz Tunisa, 10 iz Maroka, 9 iz Jemena, 9 iz Jordana te iz ostalih zemalja od 1 do 5 Saudijska Arabija, Sudan, Albanija, Tunis, Maroko, Sirija, Kuvajt, UAE, Libanon, Alžir…) – dokument FOSS-a – bez provedene zakonske procedure su dobili državljanstvo, a pod udarima kritika 2001. godine oduzeto je 94 državljanstava ali je uručeno samo 11 rješenja jer su ostali bili nedostupni.
Dolazak mudžahedina bila je dobro organizirana pomoć muslimanskoj braći u BiH u kojoj je sudjelovalo političko, vojno i vjersko vodstvo iz Sarajeva, a sabirna središta su im bila u Travniku i Zenici, javljajući se u prostorije Merhameta. Abu Hamza svjedoči da su da su mudžahedini iz Saudijske Arabije i Afganistana na poziv reisa Cerića dolazili u BiH te da je za njih Alija Izetbegović zapovjednik svih mudžahedina. Reis Cerić u kontakt emisiji OBN-a je potvrdio u veljači 1999. godine; “Mi smo pozvali mudžahedine u BiH, pozvali smo ih da nam pomognu jer smo bili napadnuti i svi im trebamo biti zahvalni. Bili su značajna moralna i vojna potpora na strani ARBiH, posebno u širem dijelu Srednje BiH“.
Sukob u BiH bila je izvanredna prilika za muslimanske fundamentaliste da naprave prodor u Europu jer je BiH bila prvo odredište gdje su imali svoje borbene postrojbe i imale su logističku podršku službene politike Alije Izetbegovića. Najveći broj mudžahedina dolazio je s motivom da BiH treba biti muslimanska država, ajatolah Hamenei, uputio je poruku BiH muslimanima u kojoj BiH naziva islamskom državom, a Bošnjake-Muslimane nacijom sa starom islamskom tradicijom u svojoj zemlji.
Takvo stajalište u Ljiljanu dobilo je svoje povijesno tumačenje o nadmoći islama i Bosne u odnosu na Europu;
Ibrahim Sensui ; “Bosna je zemlji koja je Europi donijela korist prihvaćajući. Islam kada je došao u Europu zatekao je nazadnu i nasilničku civilizaciju. Bosna je preko islama naučila Europu što su ljudske vrijednosti, što je čistoća, pismenost i prosvjetiteljstvo“
Sudanac Fatihe el Hassanein, utemeljitelj i ravnatelj TWRA (Third World Relif Agency – osnovana kao humanitarna organizacija, preko nje se vodila i nabavka oružija za ARBiH, a preko Die Erste Osterreich Bank – ocjenjena kao radikalna politička organizacija – raspolagala je s oko 350 milijuna dolara pomoći – kao prikriveni donator navodi se i Osama Bin Laden i šeik Omar Abdel Rahman – osuđen na doživotni zatvor zbog planiranja terorističkog napada na WTC u New Yorku 1993.) sažeto je iznio smisao dolaska mudžahedina i rata za reislamizaciju Muslimana i obnovu islamske države; “Bosna na kraju mora biti muslimanska, jer ukoliko se to ne dogodi cijeli rat nema smisla i bio bi vođen ni zašto“
Alija Izetbegović je 01.01.1994. uputio dopis Hasaneinu da sredstvima koja se vode na računu broj; 51364476 spomenute banke, predsjednik fonda može raspolagati samostalno do iznosa od 1.000,00 dolara, a odluku za plaćanje do 500.000,00 dolara moraju potpisati najmanje 3 člana odbora (Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Husein Živalj i Derviš Đurđević), a preko 500.000,00 dolara suglasnost mora dati i Alija Izetbegović.
Procijene broja mudžahedina se razlikuju i nisu precizne. Vojni analitičari žele doći do broja mudžahedina u ARBiH, no oni nisu bili samo vojnici, gerilski borci ili teroristi u vojnim postrojbama. Glavni motiv dolaska mudžahedina bila je borba za islam i islamsko poredak, vjera je postala isključivi čimbenik identifikacije. Djelovali su i kao pripadnici humanitarnih organizacija i kao obavještajci. Prvi cilj dolaska svetih ratnika bio je širiti islam da bi uspostavili islamski poredak. No, prije dolaska mudžahedina u BiH osnovana je organizacija “Dawa“ kojoj je cilj bio; odgoj muslimana, odgoj muslimanskog društva te borba za islam u čitavom svijetu, te da će BiH biti bazenom islamizacije Balkana.
Procjene o broju mudžahedina u BiH su prilično neujednačene. Izetbegović nikada nije imao hrabrosti priznati koliki je bio njihov stvarni broj, dok vojni analitičar Charles R. Shrader smatra da je u BiH bilo između 3000 i 6000 mudžahedina, a prema izvješću posebnog povjerenstva koje je razmatralo izdavanje novih rješenje o državljanstvu stranima ratnicima utvrdilo brojku od 741 rješenje, a među kojima je bilo 70 pripadnika Al Qaide.
Sedma muslimanska brigada koju su činili domaći mudžahedini koji su morali proći i posebnu vjersku obuku, osnovana je u prosincu 1992. radi “brzog djelovanja na području Zenice, Travnika, Kaknja“, a bila je najpoznatija i najbolja brigada u sastavu 3. korpusa ARBiH. Izetbegović je bio počasni zapovjednik VII. muslimanske brigade. Odgovorna je za mnoge zločine; masakr u Dusini 26.01.1993., Busovača siječanj 1993., Zenica i Travnik ljeto 1993… Njezini zapovjednici su bili Asim Kurčić, Amir Kubura i Šerif Patković, a glavni ideolog emir Mahmut ef. Karalić. U Haggu su prikazani leševi sedmorice Hrvata i jednog Srbina koji su bili masakrirani, a posebno je morbidno bilo to što je Zvonki Rajiću bilo izvađeno srce. Za koordinaciju svojih vojnih aktivnosti mudžahedini su utemeljili glavnu šuru ili vijeće, a u radu vijeća ponekad je sudjelovao i ABU IZZAT, kako su od milja zvali Aliju Izetbegovića. Zločine i etničke progone su radili radi vjerskog čišćenja, koristeći obredno ubijanje, odsijecanjem glava zarobljenicima.