Ovih dana ili točnije reći danas 29/30. listopada 2021. godine, vjerovali ili ne navršava se punih 29.godina od pada Jajca i okupacije Pougarja.

Piše : Bare Pršlja

Zapitajmo se tko sve od nas koji pamtimo jedan od najtežih dana u našem životu, može uopće pomisliti da je već prošlo više od četvrt stoljeća, od našeg egzodusa i raseljavanja nas Pougaraca, sa svojih stoljetnih ognjišta.

Te, duge 3 godine pustošenja, 35 mjeseci strašnog rušenja ili 1049 dana velikog uništavanja, ostavilo je duboke tragove na svima nama i velike ljudske traume, koje se i danas na svakom koraku u našem kraju vide i kod svakog od nas, još uvijek osjećaju.

 

Treba biti iskren i pravedno govoriti u teškim trenutcima da je puno godina ranije od samog početka ovog nesretnog rata, već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, područje našeg Pougarja, zahvatila tkz. euforija ekonomskog iseljavanja, koja se još nije zaustavila i na žalost iz istih razloga i danas se ponavlja. Tada, kao i danas prvenstveno zbog nedostatka radnih mjesta i traženja zaposlenja u inostranstvu, prvo u Sloveniji, odnosno odlaskom radno sposobnih Pougaraca trbuhom za kruhom, a zatim i odlasci omladine na daljnja i nepovratna školovanja, studije, počevši od Jajca, Travnika, Banja Luke, Sarajeva, Zagreba i Ljubljane, danas se to proširilo dalje, preko Alpa i Austrije, Italije, Njemačke, do hladne Švedske i sjeverne Skandidavije, Japana i preko Amerike do Kanade, pa sve do daleke Australije.

 

Ipak najmasovniji odlazak i prinudni egzodus, nas Pougaraca, dogodio se na današnji dan, krajem 1992.godine, tadašnjim padom Jajca i osvajanjem od strane srpske vojske. Čime je u povijesti započelo najveće raseljavanje našeg naroda, koji se i četvrt stoljeća poslije i sve do današnjih dana nije uspio od okupacije oporaviti, niti mnogi pokušali vratiti svojim kućama, već nastavio masovno raseljavati i nepregledno naseljavati cijeli svijet.

Dakle protjerani ratom i strahotama, ne svojom voljom bili su primorani tada napustiti svoja ognjišta i otići u izbjeglištvo s vrećicom u ruci, bježeći glavom bez obzira u nepoznat svijet.

 

Godišnjice su vrijeme kad se i prisjećamo tih nepreglednih kolona u kojima se rađalo i umiralo, padalo i ostajalo. Gazeći tada i prevaljujući trnoviti put rodnog Pougarja, Ranče, kada su preko Hamandžića kolone izbjeglih dospijevale prvo na prostore Turbeta, Travnika i slobodnih Viteza i Busovače, te drugih općina Središnje Bosne, gdje samo nekolicina ostade.

 

Tada većina protjeranih ljudi i danas nastavlja svoj daljnji put bez jasnog povratka i svoju tadašnju kalvariju, tražeći utočište na slobodnom prostoru Livna, Tomislavgrada, Splita, Zagreba i cijele Hrvatske, Slovenije, gdje je većina pougaraca radila, zemalja zapadne Evrope, raseljavajući se diljem svijeta, tražeći svoje novo utočište.

 

Danas, skoro 30 godina poslije, čini mi se da ipak najteže pada našim starijim ljudima i prvim povratnicima suočiti se s golom istinom i činjenicom da je tako mali broj naših protjeranih ljudi, odlučio se vratiti na svoja ognjišta i svojim kućama, gdje smo stoljećima prije obitavali, rađali se, živjeli, radili i umirali.

 

Moramo priznati i pogledati hrabro u oči goloj činjenici i reći, da nas je danas još manje, mnogi su izumrli od onih koji su odmah skupili snage i suočili se sa surovom stvarnošću, te zasukali rukave i krenuli ponovno po ne znam koji put dizati se iz pepela i izgrađivati svoj rodni zavičaj iz početka.

 

Sam povratak i početak masovnijeg naseljavanja naše općine, čini mi se nikako da krene, ako nam ova corona ne pomogne, a možda i zbog samih činjenica i još uvijek nedostatka minimalnih uvjeta za osnovni život ljudi, kao što su radna mjesta i zapošljavanje ili neophodna komunalna infrastruktura .

 

Danas tri desetljeća poslije kad se sa osjećajem tuge, sjećamo u najtežih dana povijesti rodnog Pougarja, mnoge su se stvari promijenile na bolje, tako što je međuvremenu osnovana i formirana naša općina Dobretići, koja će uskoro obilježiti četvrt stoljeća svoga postojanja.

 

Podsjetimo da je na prošlim lokalnim izborima dobila 5. po redu i najmlađeg izabranog načelnika u BiH, Ivu Čakarića. U općinskoj administraciji zaposlenje je našlo još desetak mladih ljudi, a statistike pokazuju da je u našu novoformiranu općinu, uloženo možda i najviše sredstava za obnovu po glavi stanovnika koji žive.

 

Pougarje je preko Jajca već petnestak godina povezano modernom prometnicom s ostatkom svijeta, napravljena je nova zgrada općine, šumarije, elektropriivrede, telekoma i policije, čime su stvorene osnovne konture za minimalno funkcioniranje općinske administracije.

 

Ipak najveći nedostatak Pougarju su naši ljudi i potencijali koje imamo u raseljenom stanovništvu, a posebno nam nedostaju ti mladi, sposobni i obrazovani kadrovi, koji nisu ni rođeni u Pougarju, a svoju su punoljetnost stekli daleko od rodnog zavičaja i danas žive raseljeni, naseljavajući se diljem svijeta.

 

Ovo je naša današnja stvarnost, rekao bih ipak sa sretnim završetkom i ako se nije u potpunosti potvrdila ona naša stara pougarska izreka: «Gdje nikli tu i obikli», ali smo danas opet slobodni ljudi i živimo ko svoji na svome.

 

Rodni zavičaj nam je tako postao cijeli svijet, ostvario nam se stoljetni san, dobili smo svoju općinu, povezali se prometno s susjednom općinom Jajce, nismo više tako izolirani, niti autohtoni, ali zato živimo, školujemo se i obrazujemo po svim stranama svijeta.

 

Dakle, svugdje nas trenutno više, nego u rodnom Pougarju ima, pokazali smo se sposobnim, vrijednim i pametnim, a naši su mnogi ljudi obnašali visoke državničke i crkvene dužnosti. Imali smo ministre u vladi, svoga biskupa fra. Marka Dobretića i narodnog svetca Jozu Furundžiju. Među kojima mnogi pougarci i danas rade u državnim institucijama na rukovodnim pozicijama, kao ravnatelji u javnim poduzećima, urednici u tiskanim i na drugim elektronskim medijima, TV gdje su stigli sve do CNN naša novinarka Jelena Aščić, poznati HRT novinar Miro Aščić, kao liječnici dr. Anica Radić Dr. Slipčević, te medicinske sestre. Na stotine sposobnih inžinjera, dobrih pravnika M .Tkalić, F.Barišić, B.Bubnjić, I. Davidović, prvi profesori B.Čakarić, Frano i Šimun Aščić, prvi učitelji Franjo Vardić, Maja Sivonjić. Svijeski putnik i menadžer Lovro Šugić, politoga D. Dražetić, T. Šugic, više uspješnih sportaša i reprezentativac, posebno zapaženih nogometaši Ilija Sivonjić, Elvis Kokalović i Frano Tepurić, I. Bubnjić, D. Bartulović , Matošević i mnogi drugi. Posebno naši svećenici i časne sestre, među kojima se ističu mladi i obrazovani, prvi doktor znanosti iz Pougarja i bivši urednik Svijetla riječi dr. Drago Bojić, mg. Stipo Alandžak profesor, pedagog i odgajatelj u Visokom, te na sebi posve svojstven način naš misionar fra Juro Tokalić, trenutni svećenik, a ima nas i u svim drugim ljudskim staležima.

 

Evo pred nama je još jedna sumorna jesen, Svi Sveti i dan Mrtvih ispred nas su, gdje se nećemo moći svi kod naših kuća okupiti, ni grobove posjetiti, cvijeće donijet niti svijeću upaliti, ali možemo se pomoliti za pokoj duše naših najmilijih.

 

Pred nama su nova i izazovna vremena corona virusa, zato ne zaboravite svoje Pougarje, te iskoristite svaki slobodni trenutak i mogućnost da posjetite rodni zavičaj, upoznate ljepote i specifični i način života svojih predaka, jer oni su ti koji vas zovu da se vratite ovdje, gdje je sve davno i počelo.

 

Ostaje nam na kraju da se s velikim žalom sjećamo naše prošlosti i potpune naseljenosti našeg Pougarja, a možda opet jednog dana ponovno se vratimo i naselimo u našem lijepom kraju i zaključimo da nismo izumrli već samo privremeno spriječeni i raseljeni, te ne zaboravimo da se povijest samo ponavlja, a teška vremena prolaze.