Uz Kukoča su na ceremoniji uvrštenja u Springfieldu bili članovi njegove obitelji, ali i prijatelji i bivši suigrači poput Dina Rađe i Vlade Divca te Ivice Dukana, a uz njega su na pozornici kao prezenteri bili Michael Jordan i vlasnik Chicago Bullsa Jerry Reinsdorf.
Kukoč je u sedmominutnom govoru zahvalio svim ljudima koji su bili važni u njegovoj karijeri, od oca, o kojem je ispričao zgodnu anegdotu, do svih trenera i suigrača koji su pomogli oblikovati ga u jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena.
Ovo je Kukočev govor.
“Prvo bih čestitao kolegama iz generacije na njihovim postignućima i zahvalio Međunarodnom odboru što me izabrao u generaciju 2021.
Moj otac bio je ključan u usađivanju ljubavi prema sportu. Ispričat ću vam priču. Bio je lud za nogometnim klubom iz našega grada. Škola mi je bila vrlo blizu kuće. Jednom sam bio na satu, imali smo ispit, a on se popeo na krov kuće. I kada je naša momčad zabila, vikao je: ‘Toni, vodimo 1:0!’ Kad smo opet zabili, on je opet vikao. Tada je učiteljica shvatila što se događa i kako bi njega spriječila da ometa nastavu, mene je izbacila i poslala kući. Hvala bogu, prošao sam taj ispit. To je moj tata.
Počeo sam se baviti sportom s osam godina, igrao sam stolni tenis i nogomet, a s 15 godina sam se uhvatio košarke. Karijeru su mi definirale dvije momčadi i dva grada. Moj rodni grad Split u Hrvatskoj i moja momčad Jugoplastika te Chicago u Illinoisu i Chicago Bullsi. Za mene je Split jedan od najvećih sportskih gradova na svijetu, dao je tako puno vrhunskih sportaša u mnogim sportovima. U mojim počecima najvažniji su bili treneri Igor Karković, Petar Bezelj i Zoran Grašo. Slavko Trninić naučio me osnovama košarke i to je bio ključ u mom razvoju u igrača kakav sam postao. Imao sam sreće što sam imao mnoge sjajne trenere poput pokojnog Krešimira Ćosića, Moke Slavnića i dvojice s kojima sam osvojio sve u Europi, Božidara Maljkovića i Željka Pavličevića.
Želim izraziti zahvalnost svim svojim suigračima koji su me kao mladića svakog dana gurali da budem bolji igrač, bolja osoba i bolji suigrač. Dino Rađa je najpoznatiji od njih, moj kolega ‘holofejmer’, ali sve ih volim i poštujem. U mojoj međunarodnoj karijeri igrao sam za dvije zemlje, Jugoslaviju i Hrvatsku, i imao sam velikih uspjeha s obje. Želim zahvaliti izbornicima Rusmiru Haliloviću, Svetislavu Pešiću i Dušanu Ivkoviću u Jugoslaviji te Petru Skansiju, Aleksandru Petroviću i Pinu Giergi u Hrvatskoj. Naravno, u tim sam reprezentacijama igrao s velikanima, neki od njih su također u Kući slavnih kao pokojni Dražen Petrović, Dino Rađa i Vlade Divac, ali i mnogi drugi veliki igrači.
Želim zahvaliti i ovom gospodinu ovdje, Michaelu Jordanu te Scottieju Pippenu, što su mi isprašili guzicu na Olimpijskim igrama u Barceloni i motivirali me da radim još napornije kako bih postao važan dio Chicago Bullsa. Moja iskrena zahvalnost ide i gospodinu Jerryju Reinsdorfu i pokojnom Jerryju Krauseu što su inzistirali na mom dolasku i vjerovali u mene kao igrača kad nije bilo uobičajeno da neamerikanci igraju u NBA ligi.
Grad Chicago i njegovi ljudi prihvatili su mene i moju obitelj od početka i želim zahvaliti svim navijačima na stalnoj potpori. Imao sam tri nevjerojatne godine u kojima sam osvajao naslove s nekima od najvećih trenera u povijesti košarke, Philom Jacksonom i pokojnim Texom Winterom, učio od velikana Michaela Jordana, Scottieja Pippena i Dennisa Rodmana, ali i drugih. Uvijek sam govorio da su naši treninzi bili teži od utakmica.
Želio bih spomenuti i druge momčadi u kojima sam igrao, Benneton Treviso, Philadelphia 76erse, Atlanta Hawkse i Milwaukee Buckse. Uživao sam igrajući za njih i svima im zahvaljujem. Velika hvala ide mojim agentima, pokojnom Lucianu Capicchioniju i Herbu Rudoyu. Mnoge nisam spomenuo, ali svi su mi oni pomogli i imaju moju zahvalnost. A mojim prijateljima koji su uveličali ovu večer, puno vam hvala što ste došli.
Najveća hvala ide mojim roditeljima, ocu Anti, majki Radojki i sestri Sandri, za velike žrtve i stalnu ljubav i podršku, mojoj djeci, sinu Marinu i kćeri Stelli, volim vas i ponosan sam na vas, mojoj supruzi, srednjoškolskoj ljubavi, znamo se jako dugo, bila si sa mnom od početka, u svim usponima i padovima, sve smo prošli zajedno. Volim te.
Uvijek mi je više bilo stalo do momčadskog uspjeha nego pojedinačnih ciljeva i sada, dok stojim ovdje, mogu reći da sam bio u pravu. Osjećam se nevjerojatno ponizno dok primam ovu čast, najveću u sportu, hvala svima.
marko-alilovic.com