Odavno hrvatsku izabranu nogometnu vrstu nismo gledali u boljem izdanju.
Hrvatska odavno nije odigrala kompletniju utakmicu. Energični, agresivni, pravovremeni i čvrsti u duelima, a tehnička superiornost svakako nije dolazila u pitanje.
Dalić je zaigrao bez klasičnog napadača, s Livajom i Kramarićem koji su naizmjence popunjavali ulogu lažne devetke i četiri igrača, uključujući njih dvojicu, kojima je veliki forte ulazak u završnicu iz drugog plana.
Krama je konačno došao na svoje, dobio je potpuno slobodu kretanja u međuprostoru gdje je vrhunski primao i prosljeđivao okomite pasove. Perišić je maltretirao inače defenzivno poroznog Stojanovića koji je odigrao jednu od najmučnijih utakmica u karijeri, a Pašalić je vrlo kvalitetno i racionalno koristio prostor, što je njegova najveća kvaliteta.
Posebna je priča Marko Livaja. Imao je lijepih poteza, u nekoliko situacija lopta ga nije poslušala, no nagradila ga je i pomazila u 33. minuti. Prvijenac pred njegovom Torcidom. Koliko za njega, toliko važan i za reprezentaciju. Sve je lakše kad se probije led.
Broz je kompjutorski precizno dirigirao, Kova kreirao a bome i prolio znoj u defenzivi, Juranović pak redovito opasno centrirao…
Hrvatska nije imala lošeg pojedinca, svi “našpanani”, 100% unutra i inspirirani, uklučujući osvježenja s klupe koja su pridodala još jedan gol.
Zasluge i izborniku, vatreni su “bolje stajali na terenu”, racionalno su trčali i bez suvišnog utroška energije ulazili u posljednju trećinu i sprječavali suparničke kontre. I na motivacijskom planu je odrađen dobar posao.
marko-alilovic.com
