Busovljaci s tugom i ogorčenjem na društvenim mrežama komentiraju sva događanja oko proslave 650. rođendana svoga grada. Očito su sva događanja ostavila traga kod mnogih koji su na bilo koji način vezani za ovaj grad. U nastavku donosimo sjajan tekst jednog busovljaka objavljenog na njegovom Facebook profilu.
Busovača je čaršija, dovoljno mala da svatko preko svoje avlije može gledati tuđa posla. Busovača je mjesto gdje sve što je stvoreno od ljudske ruke u zagrljaj žuri i trči svom perfektu, krijući se u svom nepodnošljivom, teškom, ponižavajućem i mučnom prezentu, a sa zebnjom i strahom gleda prema svom futuru. U Busovači voda nije za piće, a ni život već dugo nije za konzumaciju.
Busovača je općina u kojoj naša, njihova i ničija djeca idu u jednu školu pod istim krovom, a naši, njihovi i nikakvi političari u jedan tor pod istom oznakom bezidejnosti, neodgovornosti i ograničenosti, kako bi se održala koalicija između jada i bijede, a većina bila stabilna, većina Busovljaka u inozemstvu.
U Busovači je sprovedena reforma izbornog zakona, pored Münchena, Frankfurta i Beča, u uži izbor ušao je i Dublin. Busovača se iz godine u godinu germanizira tolikom brzinom da bi nekadašnji austrougarski okupator danas bio prezadovoljan. Busovača je položila najmanje B1 razinu njemačkog jezika pa bi se uskoro mogla zvati ”Bussowatscha an der Iwantschitza” odnosno, primjerenije, ”Bussowatscha an der Hoffnungslosigkeit”.
Zahvaljujući Ivančici, Kozici i Lašvi, Busovača je vezana za crnomorski slijev, ali vijest koje iz nje svakodnevno izviru, čine je dijelom crnohumornog slijeva. Busovača je mjesto gdje je ideja o boljem životu devedesetpostotni invalid, slaba je, nemoćna i sve i da može, boji se prohodati, kao što se prva pripovjedačeva misao boji praznog papira. Živjeti u Busovači može se jedino u ćošku neke javne službe koji štiti od besperspektivnosti i zova neimaštine. Živjeti u Busovači uglavnom znači nositi egzistenciju kraću za barem dva broja jer nema u Busovači življenja po normalnoj mjeri.
U Busovači se redom izmišljaju festivali i manifestacije kako bi se onim Busovljacima koji s Busovačom čekaju svoj kraj ublažile svakodnevne životobolje. U Busovači se grade mrtvačnice i domovi za stare i nemoćne tako da će bar smrt jednog dana dočekati zaslužene i prave uvjete rada. U Busovači se na svakom koraku polažu vijenci, a nigdje i nikome se ne polažu računi.
Duboko potreseni bolom javljamo rođacima, prijateljima, znancima i Busovljacima da Busovača nije u stanju složno i dostojanstveno obilježiti a kamoli proslaviti 650. obljetnicu od prvog povijesnog spomena jer se političari previše bave dobacivanjem, jedni drugima nabacuju, malo fudbalsku, malo nogometnu loptu dok publika ide kući gladna i praznih džepova.
Busovača je propala i propada federalno, kantonalno, maksimalno.
Kad jednom napustite Busovaču, kad promijenite mjesto prebivališta, Busovača vam postane ‘mjesto odlagališta’ gdje odlažete sjećanja na sve ono što vam je Busovača omogućila da doživite. I svaki sloj tog minulog koji je nastao u ovoj varoši čeka vas tamo gdje ste ga ostavili, kao i neke osobe koje nakon dugo vremena opet zateknete za istim stolom, na istoj stolici i na istom mjestu u jednoj od jedva dvije busovačke kafane. Preko puta nje obično sjedi to vaše sjećanje i čeka vas. Kad jednom napustite Busovaču i negdje drugo započnete novi život, logično je da ‘vaša’ Busovača, vaš ‘stari’, dotadašnji život umre, a sva živa sjećanja završe u nekom mentalnom počivalištu. Kad u Busovači nekoga dođete sahraniti, istovremeno iskopate najveću količinu prošlosti.
Nađu se u Bosni pa tako i u Busovači simpatizeri lijepe riječi, sanjari koji kažu:
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat’ k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke k’o će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova…
U pravu su ti recitatori koji svima koji odlaze i svima koji namjeravaju otići rane namažu i suze obrišu Šantićem. Dokaz je ovo da se u Bosni pa i u Busovači još uvijek nije naučila prava lekcija jer se neprestano čita pogrešna literatura. Nepotrebno je ovdje navoditi Veličkovićev prigodni odgovor na ove stihove, Šantić je odavno sasvim trijezno i direktno odgovorio:
Zemljaci moji, dokle ćete, dokle?
“Tamo daleko! Jer nas usud prokle
I na nas pade tvrda tuča s neba…”
A zar vam nije zavičaja žao?
“Žao je, brate… Bog mu sreću dao…
No hljeba nema… Zbogom! Hljeba… hljeba…
Busovačo, u tvojim kućama odjekuju gorki oproštaji, iz njih se iselilo ono ljudsko, toplo, nasmijano, zagrljeno, voljeno… Tvoje kuće prestale su disati, one su prazne, hladne i bezdušne poput tvojih očiju. Tvoje ulice su stare, izbrazdane, ružne i upale poput tvoje kože, kože koja je toliko tupa da ne osjeti više ni dodir januarskog snijega ni prisutnost novembarske magle… Tvoje ulice su puste kao što su krezuba tvoja usta…. Ti si, Busovačo, kao ona Ciganka koja bi prosila ispred crkvene kapije za Svetog Antu i kojoj bi kao dječak samo jednom pogledao u oči, a potom bi brzo od srama i straha odvratio pogled. To su one Ciganke za koje su nam kao djeci pričali i plašili nas kako navodno ‘kradu’ tuđu djecu te da otetoj i svojoj vlastitoj lome noge i ruke, iščaše zglobove i takve ih drže u naručjima ne bi li prolaznicima lakše slomili srce i dobili koji dinar.
Busovačo, danas je mnogo tvoje djece daleko od dohvata tvojih ruku, ali nas svejedno lomiš. U tvojim očima oslikava se beznađe jedne Romkinje koja preko nesreće svoje djece traži sadaku. Tvoja je najveća tragedija to što te sve više nas ostavlja, a naša je tragedija to što smo mislili da si ti žena koja prašta veze na daljinu. Moraš shvatiti da je jedan ljudski vijek prekratak da bismo dočekali tvoj oporavak.
Uzimaš nam ljude koje smo sretali, poštovali, voljeli, jedva čekali ponovno vidjeti… Brišeš njihove obrise, sjene, radosti, ushićenja… Gasiš njihove glasove, ubijaš njihove želje, upropaštavaš njihove egzistencije i ostavljaš mreže isprepletene tišinom i nostalgijom… Zatvaraš prostore u čije smo zidove ucrtali i utisnuli naše navike, naše svakodnevice, naša djetinjstva, a ostavljaš nas da se igramo uspomenama znajući da su njihovi rubovi oštri i da ćemo se kad-tad ozlijediti.
Jesmo li to zaslužili? Jesmo li mi nezahvalna, bezobrazna djeca? Jesmo li mi poput one djece koja se popnu na šlamu, poberu sve plodove i polome sve grane uništavajući tako stablo za sljedeće dvije-tri godine? I ja sam očito jedno takvo dijete jer ti se na današnji dan, na Dan općine obraćam ovako oholo i zajedljivo. Ali, tko sam ja naspram tebe koja si prije točno 650 godina uvedena u Knjigu rođenih, a rodila se tko zna kad prije toga? Ja sam nevažan, ja sam beznačajnost satkana od krvi, kostiju i mesa koja vjerojatno neće dočekati ni tvoju 700. obljetnicu spomena, ali sam i toliko odvažna beznačajnost da ti mogu reći da ti više ne vjerujem.
Volio bih danas o tebi pisati sretno, ponosno, lijepo, pohvalno, uzvišeno, slavljenički, ali sve bi to bila laž. Isto tako, ne pišem ti ovo jer te mrzim, jer te želim slomiti ili zato što mislim da sam nešto bolji od tebe. Naši odnosi su uvijek bili komplicirani i neshvatljivi, ali smo ti i ja ostali jadni odnosno postali smo jadniji, svatko na svoj način. I baš zato: Busovačo, nesretan ti spomendan! Busovačo, nesretan nam spomendan!
{Možda najstarija fotografija Busovače koju je 1878. napravio carski i kraljevski, dvorski fotograf Josef Löwy. Zanimljivo, autor je rođen na današnji dan prije točno 187 godina}