Vitežanka Đurđica Čilić se još jednom kratkom pričom objavljenom na svojoj facebook stranici prisjetila svog Viteza.
Uživajte u tekstu!
Zaista, ko što rekoh, u Vitezu nema ničeg viteškog.
Na kladionici se šepiri velika fotografija s natpisom UTRKE PASA koja prikazuje sjajnodlake mišićave pse u sprintu. Ispod fotografije drijema prašnjavi mješanac tornjaka i vučjaka. Pokraj njega je zdjelica vode i ostaci hrane što mu je ostavlja djevojka koja tu radi. Od svih koji ulaze u kladionicu ili se motaju oko nje, jedino su ona i pas uvijek na dobitku.
U hladovini između dviju zgrada naša susjeda iz minijaturne garsonjere bez balkona, napravila je sebi dnevni boravak. Naopako prevrnuta gajba je stol, cigle su stolice. Uokolo reda neke sudove i krpe, igra se kućice. Čupka travu, posprema cjepanice. Onda sjedne da odahne i zatvori oči. Tako smo se i mi igrali kad smo bili mali, samo što se ona igra sama.
Neku večer kod spomenika djeci poginuloj od granate prvi put zatičem da se igraju neka nova djeca. Dva mala dječaka ubacuju loptu u koš. Trčim svoje krugove i svaki put kad naiđem pokraj njih, pitam koliko su koševa dali. U jednom krugu pet. U sljedećem tri, u narednom osam. Kad po peti i šesti put dotrčavam, već iz daljine mi dovikuju rezultat. U sedmom krugu doveli su još djece. Svi mi govore svoja imena i broj godina. Traže da se zaustavim i čekam da i oni pogode koš. Plješćemo svakom pogotku. Kad krenem kući, dogovorimo se da se vidimo sutra, isto vrijeme, isto mjesto.
Sutra navečer je vruće i ne da mi se, ali moram jer sam im obećala. Ali – njih nema. Istrčim sve svoje krugove, a oni se ne pojave. Malo sam razočarana, svidjela mi se ideja da imam svoju malu raju u Vitezu.
Mlada ciganka što prosi ispred robne kuće, za marku što sam joj dala umjesto „Hvala“, kaže: „Dabogda te muž slušo“. „Nemam muža“, odgovaram joj. „Dabogda našla dobrog muža“, ispravlja se ona. Ja njoj velim: „Znaš kako se kaže: ko se drugi put ženi il udaje, nije zaslužio ni put put da se razvede“. Ona me malo gleda, kao da si prevodi šta sam joj rekla, a potom skrivajući rukom usta prasne u smijeh.
U Vitezu nema ničeg viteškog. Samo običan, stvarni život.
Autor: Đurđica Čilić
marko-alilovic.com