KOLUMNA: Sukob na bliskom istoku kao proxy supstanca za naše sukobe

Posljednjih dana rasplamsava se oružani sukob između teritorija Izraela i Palestine što, uostalom kao i svi značajni svjetski ili domaći događaji, polako podiže prašinu i u našoj javnosti iz koje izvire negativan naboj, što nažalost nije rijetkost u javnom diskursu, ali i javnom djelovanju kod nas.

Piše: Toni Sandro Martić

Kako bi se spriječili ili umanjili značajniji učinci ovog negativnog naboja nužno je postaviti barem jedno prikladno pitanje, a to je: “Koji je to pristup ovoj aktualnoj krizi koji bi se mogao smatrati razumnim i koji neće rezultirati štetom na bilo koji način?” Svakako se može reći kako je vjerojatno i jedini razuman osvrt taj da su Izrael i Palestina za nas ništa drugo nego strane u sukobu i da se nuđenje kojekakve podrške stranama u sukobu ili uloge medijatora u pronalasku rješenja od strane partikula našeg podijeljenog društva, izigravajući tako Njemačku, SAD, Francusku ili UK, kao da smo mi neki bitan faktor u svijetu i kao da imamo u svakom aspektu sređenu državu i potrebne kapacitete pa si možemo priuštiti bavljenje Palestinom i Izraelom što u Sarajevu, što u Banja Luci, može smatrati ispoljavanjem vlastite bruke i infantilnosti.

Živimo u državi-slučaju, ispod brda problema, ali izvjesni pojedinci i skupine kod nas bi pomagali cijelom svijetu puštanjem kojekakvih zastava kroz projektore misleći da će tako utjecati na bilo što na drugom kraju planeta. Upravo tu je opet prikazan sav naš društveni jad koji je uglavnom već dugotrajno posljedica nedostatka formalnog i neformalnog obrazovanja, odsustva tolerancije, krizom individualnog i društvenog ega kojim se gore spomenuti uvjeravaju kako ne postoji nešto što ne znaju ili u čemu nisu u pravu, zatim agresivnosti i militantnog nastupanja, egzistiranja u atmosferi isključivosti i mržnje te letargije u kojoj uvijek pronađu prostora da skrenu fokus sa toga da pomognu sebi tako što misle kako će spasiti svijet svojom šupljom pričom. Ono što je simptomatično za naše podijeljeno društvo je da smo i u ovom događaju pronašli nit kojom ćemo se svrstati na različite strane bez ikakve stvarne poveznice s konkretnim događajem i akterima istog (ipak budale se nekako vežu uz sukobljene strane), ali eto naši ljudi su pronašli i ovdje priliku za pokazivanje nekakve svoje tobožnje superiornosti i razmjene uvreda i govora mržnje te medijsko i verbalno obračunavanje sa neistomišljenicima ili protivnicima na lokalnom planu s kojima zapravo dijele jednake sudbine kojih vjerojatno nisu niti svjesni.

Drugim riječima, oni su zapravo instrumentalizirali ovaj tragični događaj kako bi zatomili svoje apetite za ispoljavanjem, ne nečega što se može nazvati ideologijom ili pogledom na stvarnost, nego svojih frustracija koje su rezultat ovoj širokoj masi nametnutih plitkih indoktrinacijskih stereotipa i paradigmi.

Simptomatični su također i komentari na portalima i stranicama utjecajnih sarajevskih medija koji obiluju radikalnim antisemitizmom natopljenim nacizmom. Ako povučemo paralelu između prošlogodišnjih “antifašističkih” prosvjeda povodom održavanja svete mise za žrtve križnog puta na Bleiburgu u sarajevskoj katedrali i sadržaja spomenutih komentara racionalan pojedinac zaista s pravom može ostati zbunjen. Naime, kako to da u jednoj sredini antisemitizam i nacizam s jedne strane i antifašizam s druge strane mogu biti kompatibilne ideologije?!

Zdravom logikom se nameće realan odgovor: ne radi se tu o ideologijama, već se radi o manifestaciji ubijene kritičke misli, kolektivnog stanja (ispranog) uma i onog što se naziva javno mnijenje, a koje je kreirano iz jednih te istih političkih, medijskih i akademskih sfera u cilju ostvarivanja uskogrudnih interesa njihove vrhuške.

Na kraju, uzevši u obzir prethodno navedeno, neprihvatljivo je da Sarajevo, grad koji bi trebao imati poseban značaj i status središta kulturnih, sportskih, akademskih, političkih i drugih zbivanja u državi, bude najjednoumnija i najzatvorenija sredina i leglo opće društvene histerije i patologije u toj istoj državi kako ga je nedavno opisao jedan moj Travničanin i veliki pisac Muharem Bazdulj.

Napomena: Stavovi izneseni u tekstu pripadaju autoru kolumne i ne predstavljaju nužno stajališta portala!