Vitežanka i književnica Đurđica Čilić s “privremenim boravkom” u Zagrebu još jednom je oduševila svoju vjernu publiku na društvenim mrežama.
Naime mnogo je onih koji s nestrpljenjem iščekuju njene objave na svome Facebook profilu koje vrlo često su povezane i sa Vitezom i Središnjom Bosnom. Ovaj put sve je oduševila kratkom pričom o svojoj majci koju vrijedi pročitati u nastavku:
Kad sam imala onoliko godina koliko ima lijepa djevojčica u lijevom kutu slike, stalno sam je gledala i zamišljala kako bih se igrala s njom. „Je li ova haljinica imala volane, kome ste je dali kad si je prerasla? Koje ti je boje bila kosa? Ko ti je bila najbolja drugarica?“ pitala sam zamišljajući što bi bilo da nisam njezino dijete, nego da sam dijete bila kad i ona. Da li bi se igrala sa mnom? Bi li mene izabrala za najbolju drugaricu?
Dok je kuhala ručak ili ispravljala učeničke zadaće za kuhinjskim stolom, u ćošak sam dovlačila dva taburea i drvenu klupicu, redala male šalice za kavu i nalijevala vodu. „Igraj se sa mnom“, nagovarala sam je, nudila joj veći tabure i ljepšu šalicu, pripremala štapiće iz kojih ćemo vući dim pa zabacivati glavu da ga ispuhnemo. To je bila igra u kojoj sam ja glumila da sam odrasla, a ona je morala prestati biti odrasla i postati djevojčica koja glumi da je odrasla. Lovile smo se u tom nemogućem vremenu susreta, ja koja sam samo ja, i djevojčica sa slike, koja je postala moja mama.
Kad bi nam ponestalo tema iz izmišljenog života odraslih, molila sam je da se vrati u djetinjstvo u kojem mene nije bilo. „Pričaj mi kako ste pravili kućice u razrušenoj teta Miričinoj kući.“„Pričaj mi kako si imala macu Trobojku.“ „Pričaj mi kako ste vrbovali Ilonku da pređe iz neprijateljskog tabora u vaš.“ „Pričaj mi kako ti je Neda Špikina poderala haljinicu od padobranskog platna.“ „Pričaj mi kako vam je baka Ruža dala svoju kuću kad je vašu pogodila bomba.“
Ona je pričala a ja sam je tek onda vidjela: njezine naslijeđene haljinice, krpene lutke, cipele koje je dijelila sa sestrom, njezinu gustu plavu kosu, lijepu macu, svako njezino veselje, svaki žal, cijeli njen mali dječji život.
Potom bih joj sjela u krilo i svom snagom grlila tu mamu-djevojčicu, voleći je dvostruko.