U sklopu Andrićevih dana u petak i subotu u domu Hrvatskog amaterskog kazališta imat ćemo priliku pogledati tri vrhunske kazališne komedije.
NOVI ŽIVOT, NAJSTARIJE KAZALIŠTE SLIJEPIH I SLABOVIDNIH NA SVIJETU
O PREDSTAVI
Jacques, sin tate i mame Jacques, unuk djeda Jacquesa, ujedno i Jacquelinin brat, naslovni lik istoimenog komada Eugen Ionesca iz 1950. godine, ne pristaje.
Jacques, ne pristaje na ispraznost, apsurdnost, grotesknost i repetativnost malograđanskog života kojeg je autor komada pronalazio na svakom koraku.
Jacques ne pristaje na nekritičko ponavljanje obrazaca predaka, na nemogućnost izbora, na predodređenost, ni na grah s kobasicom. Ne pristaje na šešir koji će“zatvoriti dimnjak“ i ukinuti mogućnost da „krene na više“.
Jacques, pun prezira spram pukoj egzistenciji svedenoj na konzumaciju i reprodukciju, odlučno i sigurno odbija ono na što ga se navodi kao jedino ispravno i moguće. Nehomogena obitelj i isto takvo društvo, ujedinit će se u nakani da – svim sredstvima- postigne svoj cilj i pokori Jacquesa kako bi opravdalo vlastite pristanke. Siguran u svoje pravo da bude „takav kakav je“, odupirat će se emocionalnim ucjenama, neće popustiti pred bučnim i dramatičnim gestama, niti pokleknuti pred obećanjima u bolje sutra. No neće se uspjeti oduprijeti otvorenom nasilju smisleno ispražnjenog svijeta koji će, korak, po korak, zatvoriti sve izlaze i obezvrijediti ono istinski živo, autentično, pulsirajuće, sveto: ljubav, strast i poeziju.
Jacques će, poput Jacquesa prije sebe poklenuti, kapitulirati i staviti šešir na glavu i prionuti na grah s kobasicom. Ostaje nam tek zraka nade da će, za razliku od svojih predaka, svojim potomcima ostaviti otvorena vrata, prozore i dimnjak.
Ana Prolić
Tko je onaj davni po kojemu jesam, po kojem me ulišćuju u granu, a granu u stablo, čiji korijeni sežu u utrobu zemlje i vremena, pa me karakteriziraju do svega što moram, ili bi trebao. Tko je očeva oca otac što me stalno priziva u naslov naših života, što mi se mlado smije sa mramora, pa mi i čašu i zdravicu, pa mi vino i sedam kora i blagdane, baš kako ih je on i mnogi on prije njega svetkovao.
A ja, ne priznajem i ne pristajem, jer sam konj plamena galopa i vatren led i oksimoron, kako god okreneš. Ja i kad ne gledam vidim nebo, i moga neba nebo, i sva neba do nebesa, ja njiha-njiha – sam bez njih, u sva lica što ih je vidio svijet, u sva pera što ispisaše riječ na riječ, naslijepo i nagluho se prevrćem po iluziji, kao po mjesečini, djevojka gladna ljubavi, savijam se oko optičke varke kao sjena oko sunčeva zalaska i živim sve živote, jer sam lutka od glume, jer sam poslijednji suptilak prkosa što rađa Novi život, a ostaje tek ugarak na zgarištu vlastite kuće koju iz straha ili srama ne prozvaše kazalište.
Vojin Perić
AUTORI I GLUMCI
• prijevod: Milovan Danojlić
• adaptacija teksta i režija: Ana Prolić
• asistent redateljice i scenski pokret: Damir Klemenić
• scenografija i kostimografija: Petra Dančević
• autor glazbe: Damir Šimunović
• oblikovanje svjetla: Alen Marin
• grafičko oblikovanje: kuna zlatica
• autor fotografija: Jasenko Rasol
IGRAJU
• Jacques – Igor Kučević
• Jacqueline – Suzana Bliznac
• Jacques mama – Anita Matković
• Jacques tata – Vojin Perić
• Jacques djed – Milenko Zeko
• Roberte mama – Ružica Domić – Lalović
• Roberte tata – Marijo Glibo
• Roberte – Dajana Biondić
• inspicijent – David Čavara
• tehnička podrška – Nenad Lalović, Branko Ostojić, Tea Bešić
Pogledajte kompletan program:
